SVAKODNEVNO U 7:30 Euharistija - znak Božje ljubavi

ČITANJA:

Dj 8,26-40;

Ps 66,8-9.16-17.20;

Iv 6,44-51

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca.

Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup:

Današnji odlomak iz evanđelja, dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, započinje naizgled vrlo zagonetnom afirmacijom: «Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla». Na prvi pogled radi se o jednom pasivnom stavu iz naše ljudske perspektive. Čovjek je taj koji treba biti povučen od Boga. Ako nije povučen, nema mu spasa. No, zapravo to nije tako. Glagol povući u Starom Zavjetu, napose kod proroka i u Pjesmi nad pjesmama koristi se u kontekstu ljubavi. Ljubav je ta koja privlači, ako želite, zavodi. I Isus će u Ivanovom evanđelju u 12. poglavlju reći da će jednom kad bude uzdignut na križ sve privući k sebi. Znak je to Isusove neizmjerne ljubavi koja ide i u smrt radi nas ljudi i radi našega spasenja.

Zanimljivo, i Petar kao ribar, kojega Isus tri puta pita ljubi li ga, također je pozvan izvlačiti ljude iz mora ovoga svijeta u korablju Kristove Crkve. Kako? Ne silom nego ljubavlju. Stoga ove prve riječi današnjeg odlomka Ivanova evanđelja nikako ne pozivaju čovjeka da pasivno čeka da ga se povuče nego da aktivno odgovori na intenzivnu ljubav kojom Otac ljubi svijet toliko da je poslao svoga Sina ne da svijetu sudi nego da dade život za grešnika. Nadalje, Isus se uspoređuje sa manom u pustinji. Mana u pustinji uistinu je bila čudesni znak Božje ljubavi za Izraelski narod koji prelazi dalek put u Obećanu zemlju. Taj put je za židove bio vrlo težak, jedna trauma iz koje su izvukli živu glavu samo pomoću Božje ljubavi i dobrote. Mana je dakle za židove snažan simbol Božje ljubavi i dobrote za čovjeka. Čak se kasnije u židovskim svečanim slavljima u Hramu nekoliko puta godišnje iznosila mana uz riječi: «Evo Božje ljubavi za vas!». Ipak, mana ostaje samo tjelesna hrana, a tijelo je prolazno. U Isusu Kristu Bog nadopunjuje taj znak Božje ljubavi za čovjeka te Isus postaje čudesna hrana koja holistički krijepi cijeloga čovjeka, one tjelesne, ali i one duhovne potrebe. Zato će Isus reći: «Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre».

Kao što ni ljubav ne možemo dati samo djelomično, samo komadić srca nego je cijelo srce uvjet svake istinske ljubavi, tako i Bog uvijek holistički djeluje na čovjeka. Samo kada se sjetimo svih onih ozdravljenja koja Isus čini. On neće samo vraćati vid, popravljati sluh i govor. On će i opraštati grijehe, davati novi život, pripremati vječni život. Kada i mi danas dolazimo ususret Gospodinu, bilo u molitvi, bilo u slušanju Božje Riječi, bilo u sakramentima, sjetimo se da Bog želi u našem životu djelovati na cjelovit način, a da bi uistinu tako i djelovao, potreban Mu je naš odgovor, ne djelićem srca, ne djelomično, nego u potpunom predanju Gospodinu. Završit ću današnju misao riječima koje je Isus uputio jednoj mističarki: «Kad se pričešćuješ, čini to sa svom onom ljubavlju kojom me ikada neko srce ljubilo: onoliko ćeš ljubavi primiti koliko bi je željela dati». Hvaljen Isus i Marija!