SVAKODNEVNO U 7:30 Vjera - dodir ljubavi koja liječi

ČITANJA:

od dana: 1Kr 8,1-7.9-13;

Ps 132,6-10

Mk 6,53-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pošto Isus i njegovi učenici doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. I kamo bi god ulazio — u sela, u gradove, u zaseoke — po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

Riječ Božju tumači varaždinski biskup Bože Radoš:

Slušali smo zaključak bogatog šestoga poglavlja Markova Evanđelja. Evanđelist je predstavio Krista koji ne miruje; obilazi gradove i sela, šalje učenike u svijet na praksu, plovi s učenicima na drugu stranu u osamu, ali nema mira, ljudi ga traže i nalaze.

Evanđelist je išao i korak bliže Isusu, zavirio je u njegovu nutrinu i otkrio da ima srce za izgubljene i gladne. Sažali se nad mnoštvom pa ih poučava, a da putem ne malakšu hrani ih kruhom. Neobično je strog i odlučan prema učenicima – prisiljava ih da uđu u lađu i zaplove sami na drugu stranu prema Betsaidi; a on odlazi na sastanak s Ocem, ‘na goru da se pomoli‘.

Iako je učenike prisilio da zaplove ipak je pažljiv prema njihovoj nevolji drži ih pod budnim okom – smiruje oluju da ih Jezero ne proguta, ukrcava se u lađu, preuzima kormilo i plovi dalje sa svojim učenicima… …

Vjetar ih nosi dalje od Betsaide i sidri njihovu lađu u Genezaret… I mi se želim s njim danas usidriti u Genezaretu. Ne trebaju nam uši, jer ništa ne govori, potrebe su oči da vidimo mnoštvo bolesnika koje nose na nosilima…

Fokusirajmo pogled na Isusu koga bolesnici dodiruju. Točnije, dodiruju skute njegove haljine… Moć ‘vanjskog’ dodira?! Vjerujem da ste u svetištu vidjeli ljude koji silno žele dotaknuti, kip, sliku – pa i sami okvir štovane slike. U Bazilici sv. Petra u Rimu mnogi hodočasnici prolaze ispod kipa sv. Petra, dotaknu ili poljubi palac sv. Petra…. Toliko je dodirivan da je se istrošio.

Zreo hodočasnik, vjernik pita se: Zar izvanjski dodir ima snagu učiniti čudo? Zar dodir skuta haljine liječi? Možda odgovor izbistrimo u slici majke i djeteta.

Dijete kad se udari, trči majci i traži njezin dodir. Majka najčešće usnama dodirne, poljubi bolno mjesto i zaplakano se dijete brzo ušuti, ozdravi. Više od fizičkog dodira dijete traži dodir ljubavi – zajedništvo – majka to dobro zna zato dodiruje usnama – ljubi – ljubav liječi. Dodir majke je moćan jer je čin ljubavi. Iako je dodir roditelja moćan nije svemoćan.

Evanđelje nam u više navrata predstavlja Isusa koji dodirom liječi. Kroz naše misli prolaze mnogi koje Isus dodirom ozdravlja… Prolazi kroz misli i ona žena koja dvanaest godina boluje od teške bolesti. Zna da ljudi u njenom slučaju ne mogu pomoći, štoviše „bivalo je još gore“, tj. pokazuju nemoć. Ali, vjeruje: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, biću ozdravljena“. Vjera je dodir ljubavi.

Sam Isus ponavlja da vjera liječi, a ne izvanjska gesta. Prava vrijednost čovjeka je u njegovu srcu, u njegovim mislima u njegovoj vjeri. Dodir, poljubac slike, kipa po sebi ne spašava; ne spašava ni vanjski dodir skuta Isusovih haljina, ali za one koji vjeruju može biti izraz velikog povjerenja, a upravo to povjerenje čini put da Bog može dotaknuti i izliječiti… Može biti znak (ispovijedanje) vjere…

Danas, dok boravimo u Betsaidi, vidimo sebe na ‘nosilima’ koja su stavljena pred Isusa; neka raste u nama želja da njega dodirnemo svojim mislima, željom za zajedništvom… Smijemo to izraziti s malom gestom, po sebi banalnom, poljupcem križa, dodirom svete slike… Svetoga Pisma, ali neka dodir bude nošena povjerenjem kojim Isusu otvaramo put da nas poljubi, ozdravi.