SVAKODNEVNO U 7:30 Bog nam dolazi u pomoć

ČITANJA:

Iz 41,13-20;

Ps 145,1.9-13b;

Mt 11,11-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.«

Riječ Božju tumači fra Jure Šarčević:

Poštovani slušatelji. Hvaljen Isus i Marija.

Povijest spasenja otajstveno se ostvaruje u nama iz dana u dan. S Božje strane to je neprestano silaženje u ljudsku stvarnost; dok je s čovjekove strane to stalno prelaženje u božansku onostranost.

No, mi teško postajemo svjesni toga, jer vjerujemo kako Bog djeluje samo u izvanrednim okolnostima. Ne možemo shvatiti njegovu stalnu prisutnost u dijeljenju “obične” svakodnevice našeg života. I zato se toliko našeg dnevnog vremena čini potrošenim ili nam se barem čini kako nema prevelik utjecaj na naš život. Međutim čak i najobičniji trenuci mogu steći ogromnu vrijednost ako ih živimo sa sviješću Božje prisutnosti u nama.

U današnjoj liturgiji Gospodin nas na to podsjeća. Ponavlja nam – jer mi često zaboravljamo – da je samo on Bog naš i da je njegova prisutnost u našim životima stalna: “Ja, Gospodin, Bog Tvoj, krijepim desnicu tvoju. Kažem ti: »Ne boj se, ja ti pomažem.« Ne boj se, Jakove crviću, Izraele, ličinko, ja sam pomoć tvoja” [Iz 41, 13-14].

Pogled Boga koji gori od ljubavi, svraća se na “Jakobovog crvića”, koji nastavlja svoju pustolovinu spasenja na putu punog ponižavajućih padova i radosnih povrataka. Upravo toj maloj gusjenici, Bog svaki dan priprema obilne izvore milosti: “Otvorit ću rijeke, i posred dolova izvore. Pustinju ću pretvoriti u močvaru, a u vrela sušnu zemlju. Posadit ću u pustinji cedar, bagrem, mirtu i maslinu. Stepu ću pošumiti čempresom, brijestom i šimširom zajedno“ [Iz 41,18 ss].

Gospodin se ne umara – unatoč našoj ravnodušnosti – iz ničega za nas neprestano stvara čudesne stvari kako bismo vidjeli i znali, razumjeli i shvatili kako sve dolazi od njega [usp. Iz 41,20]. Iz te duboke spoznaje Njegova otajstva milosti spontano proizlazi naša zahvalnost.

Liturgijska nas čitanja, u ovom vremenu, često potiču na razmišljanje o siromaštvu, poniznosti i malenosti, a ovi naši stavovi, najbolje nas pripremaju da naše srce primi onoga koji je došao i koji dolazi uvijek kao siromašan, ponizan i malen.

Danas Isus hvali Ivana Krstitelja: najvećeg rođenog od žene – a opet nam paradoksalno kaže: “Najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega” [Mt 11,11].

Svaki grješnik, ponovo rođen Kristovom milošću, postavljen je ispred ove velike moralne i duhovne veličine. A to je zato što je red otkupljenja iznad reda stvaranja; mesijanska stvarnost iznad lika proroka. Ono što malene Kraljevstva nebeskoga čini velikima jest ljubav. A ljubav je jedini oblik nasilja kojim se može “na silu” ući kraljevstvo nebesko.

Naše spasenje, stoga, ne leži u nastojanju da oduševimo ili prigrabimo Boga – to bi bio idolopoklonički stav – već u tome da se prepustimo da nas on zavede i povede. Njegova riječ: “Ja sam tvoj Bog koji te dolazim spasiti” zahtijeva od nas čvrstu i slobodnu odluku srca da ga prihvatimo i želimo da nas on spasi. Amen.