SVAKODNEVNO U 07:45 Vlč. Dominik Vukalović: Dopustimo Bogu da uđe u lađu našeg života

ČITANJA:

1Iv 4,11-18;

Ps 72,1-2.12-13;

Mk 6,45-52

Tekst evanđelja:

Pošto Isus nahrani pet tisuća ljudi, odmah prisili svoje učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli.

Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.

Riječ Božju tumači vlč. Dominik Vukalović:

Draga braćo i sestre, dragi slušatelji. Nakon propovijedanja, nakon jela, vrijeme je da se otiđe u osamu, tj. da se pomoli i odmori. Isus žurno „tjera” svoje učenike kao da ih prisiljava da odu i napuste mnoštvo. Zašto? Sigurno je učenicima bilo lijepo kada su nosili korpe pune kruha i dijelili. To ih je ispunjavalo zadovoljstvom. Ali Isus vidi u nutrinu srca i zaključuje da su se učenici poistovjetili s mnoštvom ljudi. I među njima je krenula priča da je pravi trenutak da Isusa zakralje. Niti učenici nisu imali pravu sliku o Mesiji. Već su se vidjeli na nekim pozicijama, odgovornim mjestima i u službi i u vlasti koju je po njihovom trebao uspostaviti Isus – kralj.

Nažalost uvijek je u Crkvi bilo opasnosti da se previše spoji „škropilo i sablja“, ili kako se jednostavno u narodu veli „štola i pištolja“, politika i vjera. Bilo je među Bogu posvećenim osobama onih koji su pobrkali sredstvo i cilj, vremenito i vječno, ovozemaljsko i nebesko. Prevelika blizina političke moći vuče za sobom kompromise što onda smeta pravom naviještanju Božje riječi. Ne može se sjediti na dvije stolice, ili smo na strani moći i mnoge prednosti imamo, ili smo na drugoj strani, onoj koju je Isus zauzeo. Isus je osjetio da su učenici poprimili duh mnoštva i zato ih šalje u barku da do kraju ne podlegnu napasti, a on nakon završenog posla pospremanja, odlazi na molitvu, kako bi Ocu zahvalio za svu snagu koju mu daje.

U drugom djelu evanđelja nastaje borba protiv valova i vjetra. To je noć borbe i nastojanja, to je slika našega života. Uložimo sve svoje snage, svoje umijeće, sile, a bez ikakvog uspjeha. Ostajemo na mjestu, tapkamo. Dođe nam voda do grla, najradije bi sve ostavili da nas nosi vjetar i struja. To često opisuju sveci napose sv. Ivan od Boga kada veli da proživljava noć tame. To su trenuci kada se sve okreće protiv nas, kao da sve svoje sile uzaludno trošimo. A Isus kao da prolazi mimo nas i da nas ne zamjećuje. Ali nije tako. Možda je sve to bilo tako jer smo se oslanjali samo na svoje snage, računali samo na svoje sile, a zaboravljali da je Isus uz nas. Doživljavali smo to kao slabost, kao što su i učenici doživjeli kada su se borili protiv vjetrova i valova, samo zato jer su se bojali.

Kada Isus ulazi u lađu sve postaje drugačije. On hrabri i smiruje učenike. No oni još ništa ne shvaćaju. Još se zamaraju s onim događajem o čudesnom umnažanju kruha. Njihovo srce je još stvrdnuto, još se snebivaju. Trebamo biti otvoreni za Božji posjet. Dopustiti Bogu da uđe u lađu našega života. Kada osjećamo da nam sile malakšu, molimo Gospodina da nam utiša vjetrove i smiri valove. Njegova riječ donosi utjehu i mir. Srce nam treba biti drugačije. Molimo Isusa da čujemo njegovo ohrabrenje i njegove riječi hrabro samo, ja sam, ne bojte se. Amen.

Vlč. Dominik Vukalović, župnik župe svetog Leopolda Bogdana Mandića u Koprivnici.