SVAKODNEVNO U 07:45 Fra Krunoslav Kocijan: Ljubav prema bližnjima na prvom mjestu!
Biblija
Biblija
ČITANJA:
Iz 40,1-11;
Ps 96,1-3.10ac.11-13;
Mt 18,12-14
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom? Posreći li mu se te je nađe — zaista, kažem vam, raduje se zbog nje više nego zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale. Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.«
Riječ Božju tumači fra Krunoslav Kocijan:
Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji!
Ako uzmemo u ruke cijelu Knjigu proroka Izaije, naći ćemo u njoj poglavlja u kojima prorok oštro prekorava svoj narod i njegove vođe. Naviješta im i teške kazne ako se ne obrate. No, kad je narod zadesila nesreća te su se na nj sručile najavljene kazne, strogi se prorok pretvara u dobrohotnog tješitelja i najavljivača čudesnih Božjih znamenja.
Današnje nam čitanje to najbolje pokazuje. Sionski glasnik uspinje se na visoku goru da narodu obznani radosnu vijest: ropstvo je dokončano, krivnja je okajana, otkriva se Božja slava. Narod kojega prorok pritom uspoređuje s travom jesu Babilonci. Babilon se zelenio, cvao je, uspijevao i napredovao, ali je i uvenuo i posušio se. Gospodnje obećanje da će biti vjeran svome narodu, međutim, postaje istinom i ostaje dovijeka.
Proroštvo o Bogu koji dolazi u susret svome narodu poput pastira koji okuplja svoje ovce za nas se kršćane ostvaruje dolaskom Isusa Krista, dobrog pastira. Riječi koje slušamo u evanđelju pokazuju da je prvo obilježje dobroga pastira milosrđe. Na početku usporedbe Isus pita slušatelje što će učiniti pastir ako se izgubi jedna od njegovih ovaca. Očekivano je i normalno da ostavi one koje su oko njega i ide potražiti izgubljenu dok je ne nađe.
Valja primijetiti da takvome pastiru uopće nije važna krivnja ovce koja se izgubila, nego uzima u obzir samo vlastitu odgovornost. To da je zalutala ne umanjuje pastirovu ljubav prema njoj, nego je – naprotiv! – povećava. Evanđelist Matej nadodaje da se raduje više zbog ove pronađene nego zbog ostalih koje nisu zalutale.
Volja našega nebeskoga Oca jest da nitko ne propadne, da se ne izgubi. Upravo stoga Otac šalje svoga jedinorođenog Sina: da pronađe one koji lutaju. Za razliku od našega nemara jednih za druge, koji sve više obilježava naše međuljudske odnose, Bog se brine za nas, i to baš za one koji su se izgubili. Božji pogled počiva na svakoj osobi i On se brine za svaku ženu i svakoga muškarca.
Isus, dakle, želi reći da je njegovom Ocu svatko od nas drag i da mu je žao svakoga tko se udalji od zajednice. Osobito mu je žao, ako se izgubi netko od malenih.
A tko su ti maleni? To su sasvim sigurno djeca, ali ne samo djeca. To su svi oni koje veliki svijet gura prema rubu. To su oni manje nadareni, manje prodorni, manje sposobni i voljni za borbu za položaje i povlastice. To su oni koje proganja osjećaj manje vrijednosti, koji pate zbog prevelike savjesnosti, koji su sporiji od drugih, zaboravljivi, nespretni…
Tko zna, nisu li u Božjim očima maleni i oni koje ljudi smatraju nesavršenima, grešnima, predanim svakovrsnim strastima i ovisnostima…? Božje oko vidi drugačije od ljudskoga, Božje srce ižarava više ljubavi od čovječjega. Koliko smo mi takvih ljudi već otpisali, prekrižili? A tko nam jamči da Bog nije ostavio upravo nas devedeset i devet u gorama te pošao u potragu za zalutalim pojedincima?
Dok razmišljamo o ovoj stranici evanđelja, ne možemo se ne pitati o kvaliteti naše osobne ljubavi i naših kršćanskih zajednica. Koliki među nama iznemognu i udalje se, a da ih nitko nije ni pitao kako su, da se nitko nije pobrinuo za njih! Isus Krist nas, kao Dobri pastir, poziva da nam na prvom mjestu bude ljubav prema bližnjima, a osobito prema slabima, malenima i grješnicima.
Mir vam i dobro!