SVAKODNEVNO 7:30 U Božje kraljevstvo ne vodi hvalisanje o vlastitim dobrim djelima, nego poniznost

Čitanja:

Hoš 6,1-6

Ps 51,3-4.18-21b

Lk 18,9-14

Čitanje evanđelja:

U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’

A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’

Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Lucijan Zeljko:

Evanđelist nam Luka u osamnaestom poglavlju evanđelja donosi prispodobu o farizeju i cariniku u Hramu. Govori da su se obadvojica došla pomoliti. Međutim farizej iskazuje egocentričnu molitvu. On u sebi govoreći iskazuje prema sebi samopoštovanje zbog održavanja svih bitnijih stvari koje Zakon i odredbe nalažu. On sebe prepoznaje različitim u usporedbi s ostalim ljudima pa čak i tim prisutnim carinikom koji se također moli u hramu. Ovaj farizeji vrši i više od strogih propisa kako ih tadašnji Zakon nalaže. Luka nam želi donijeti naglasak da samopouzdano hvalisanje o vlastitim dobrim djelima neće donijeti ulaznicu za Božje kraljevstvo. Zanimljivo je vidjeti kako odmah iza ovoga kratkog ulomka Luka donosi scenu Isusa i djece. Nasuprot ovog hvalisavog farizeja stavljen je lik djeteta. „Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući“ (Lk 18,17). Isus djecu stavlja kao primjer molitve, kao uzor u obraćanju Bogu u svojoj spontanosti bez isticanja svojih dostignuća, dajući prostora Bogu koji preobražava naš život.

Drugi molitelj, carinik, ostaje na distanci, čak se nije usudio oči podignuti k nebu. On ne govori nego se udara u prsa što označava duboko kajanje koji je u sebi osjeća. Progovarajući carinik jednostavnijim riječima moli Boga za milost. On pokazuje da žali zbog svojih grijeha i svojoj osobi pretpostavlja Božje milosrđe. Ovaj carinik nas upućuje na zadatak da se u ovoj korizmi priznamo grešnicima te uvidimo svoje grijehe kao početnu etapu koja predstavlja preduvjet svakog obraćenja. „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“(Mk 1,15)

Vlastita vrijednost sebe i izricanje pozitivnih stvari o sebi mogu za nas biti ljekovita iskustva. Međutim tanka je granica između ispravnog samovrednovanja i egocentrizma u kojem svoj vlastiti prostor i mišljenje ispunjam slikom o sebi iz koje odbacujem sve druge čimbenike. Biti u prostoru gdje samo slika o meni ispunja smisao življenja predstavlja osakaćenost čovjeka za ono duhovno u kojem njegove relacije sežu prema Bogu i prema bližnjemu.