Što znači ostati u Božjem imenu?

ČITANJA:

Dj 20,28-38

Ps 68,29-36

Iv 17,11-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«

Poštovani prijatelji!

Danas u misi čitamo nastavak Isusove velikosvećeničke molitve. Isus se na rastanku moli svom nebeskom Ocu. U današnjem dijelu moli Oca da sačuva njegove učenike u svome imenu: da budu jedno kao što su njih dvojica jedno. Ime je put komunikacije. Ostati u Božjem imenu znači osobno komunicirati s Bogom. U odnosu čovjeka i Boga to znači sebe, svoj identitet, prepoznavati upravo u toj komunikaciji. Isus ne moli da njegovi učenici budu uzeti sa svijeta nego da u svijetu imaju puninu radosti. Oni trebaju ostati u svijetu, ali u tom svijetu trebaju biti kao nekakvi stranci koji mu ne pripadaju potpuno već u nj dolaze iz imena Očeva, iz zajedništva s Bogom kojeg drže svojim Ocem.

Mi krštenici smo današnji Isusovi učenici. Ovo se dakle odnosi na sve nas jednako kao i nekoć na apostole. Tako: da bismo zbilja mogli biti autentični Isusovi učenici, da bismo ‘uspješno’ mogli biti u svijetu a ne biti od svijeta, baš kao što je on bio, od presudne je važnosti da svoj identitet nalazimo u njegovu imenu, tj. u komunikaciji s Bogom. Nismo od svijeta. Ne bismo zato trebali težiti da naša slava, snaga, mudrost i bogatstvo bude od svijeta, već od prebivanja u imenu Božjem, u zajedništvu Oca i Sina.

I sad, kad u svjetlu ovoga promatramo nas danas: nije li onda naša razjedinjenost očit znak kako smo boraveći u svijetu ipak podlegli zovu ‘slave od svijeta’. Posljedica tog popuštanja nije samo opće i načelno nejedinstvo kršćana na koje obično primjenjujemo ovaj tekst. To su zacijelo sve podjele i nesuglasice unutar Crkve, unutar naših vjerničkih zajednica, koje nas sve više muče, onesposobljavaju za učinkovito djelovanje i pred čime mi često zatvaramo oči.

Častohleplje i samovolja pojedinaca, neodgovornost, neposlušnost (A poslušnost je, ne zaboravimo to!, svećenicima sveto obećanje, redovnicima zavjet), zatim odnos prema Crkvi više kao pozornici za osobnu promociju i samoisticanje, zatvaranje očiju pred očitim zloupotrebama crkvenih službi i privilegija, zar sve to nije bolna posljedica činjenice da smo slabo ucjepljeni u Božje imek, da osmišljavanje i motivaciju za obavljanje svojih službi ne tražimo u njegovu imenu već u slavi koja dolazi od svijeta. Jer, često su, uz vrlo inventivna obrazloženja, politika, kultura, gradnje i obnove te kojekakvi hobiji nekima ispred pastoralne službe, odnosno brige za duhovnu izgradnju vjernika.

Nepotvrđene privatne objave i samoproglašene karizme, pomoću kojih se nerijetko stječu popularnost i bogatstvo, pretpostavljaju se i Objavi i crkvenom nauku. Dobri pastoralni programi i inicijative napose s mladima nerijetko završavaju otužno s vrlo slabim rezultatima radi nedostatka prave podrške i angažmana pastoralnih djelatnika. Popularnost u svijetu, politički utjecaj, moć, ‘biti viđen’ u javnosti, nekima je postalo mjerilo svećeničke uspješnosti. Kao da smo zaboravili da svijet uvijek voli sluge koji mu na ovaj ili onaj način podilaze, a odbacuje one koji ga suočavaju s istinom Očeve riječi. Tako je bivalo. Tako će – očito – biti i ubuduće.

Spomenimo ovdje i prvo današnje čitanje iz Djela apostolskih u kojem sveti Pavao otvoreno upozorava na okrutne vukove koji će ulaziti u stado i na one koji će iz vlastitih redova ustajati i iskrivljivati nauk da bi učenike odvlačili za sobom!

Poslanje Crkve je da bude u svijetu, da tu, u svijetu, uprisutni Božju očinsku brigu i ljubav te da Isusa naviješta kao onoga koga je Otac nebeski poslao. To nam je svima misija. Ali u isto vrijeme treba nam ne biti od svijeta i ne ravnati se po svjetovnim kriterijima. Prebivanje u Očevu imenu – komunikacija s Ocem – to je prostor u kojem kršćanin pronalazi svoj istinski identitet i zajedništvo s drugima. Jedino takvi možemo svijet učiniti svetijim. Napetost i sukob s tim istim svijetom samo nam može biti znak da smo zbilja u imenu Očevu.