NEDJELJOM U 16:30 Vjera je čin osobnog opredjeljenja

ČITANJA:

Iz 56,1.6-7;

Ps 67,2-3.5-6.8;

Rim 11,13-15.29-32;

Mt 15,21-28

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

Riječ Božju tumači mons. Leonard Markač:

Žena čiju je vjeru Isus pohvalio, bila je tuđinka, poganka. Vjerojatno je čula za Učitelja čudotvorca i ništa više. Vidjevši da prolazi njezinim krajem, bez razmišljanja je potrčala prema Isusu vičući: “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško bolesna. Nije marila ni za kakav ljudski obzir, niti svojih sunarodnjaka, niti Židova. Ona zna da treba pomoći svojoj kćeri. Približila se Isusu s velikom vjerom i s još većom nadom. Svojim je krikom nadglasala sve koji su okruživali Isusa. Isus ne reagira i ponaša se kao da se taj krik njega ne tiče. Nije se niti okrenuo. Šutio je. Pustio je neka žena viče i zapomaže. Tek kad je njezino zapomaganje dojadilo učenicima, zamolili su Isusa da joj pomogne. No, Isus je ostao vjeran svome poslanju. Reći će: “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Isus želi reći da nije došao da čini čudesa, da liječi bolesne, uskršava mrtve, već da naviješta Kraljevstvo Božje.

Žena odbijena u svojoj molbi, nije se dala obeshrabriti. Ona je uporna u svojoj molbi. Pod svaku cijenu želi spasiti svoje dijete. Njezina vjera i pouzdanje stavljeno je na još veću kušnju, kad je pala pred Isusove noge. Na prvi je njezin krik Isus šutio, a ovaj je put odlučno odbija: “Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima”. Isus se služi uhu ne baš ugodnim riječima. Koristi se izrazima svoga naroda. Djeca su ovdje izabrani Božji narod, a sve drugo smatralo se psima. Žena Kanaanka nije se dala šokirati ovom nezgodnom usporedbom. U svojoj poniznosti molila je Isusa da s njom ne postupa kao sa sinovima i kćerima izabranog naroda, već kao s psićima. No, i oni imaju pravo uzeti mrvice što padaju s gospodareva stola. I dalje ustraje da joj podari djelić svoje dobrote i čovjekoljublja te joj ozdravi kćer. Toj živoj, poniznoj i hrabroj vjeri, Isus nije mogao ostati gluh. Uz pohvalu njezinoj vjeri, učinio je što je tražila.

Vjerom ove žene poganke, Isus je svojim sunarodnjacima želio pokazati kako ga i oni trebaju prihvatiti čvrstom vjerom.

To se danas odnosi na nas kršćane. Vjera ne može biti samo neka tradicija koju smo naslijedili od svoji roditelja. Ona mora biti čin našeg osobnog opredjeljenja. U Boga koji nam se na najrazličitije načine objavljuje, morali bismo imati nepokolebivo povjerenje. A kakvi smo mi ljudi, mi kršćani ? Molimo Boga da nam usliša neku našu molitvu. Ako nam se to ne ostvari odmah i kako mi to zamišljamo, gubimo vjeru. A puno puta i ne znamo što ištemo. Pravi vjernik ima uvijek povjerenje u Boga i zna da će Bog učiniti sve za naše dobro. Žena tuđinka neka nam bude uzor kako valja biti ustrajan u molitvi, a Gospodina molimo da nam podari kap njezine nepokolebljive vjere. Amen.