NEDJELJOM U 16:30 Podignutim pogledom tražiti snagu od Boga

ČITANJA:

Dj 7,55-60;

Ps 97,1.2b.6.7c.9;

Otk 22,12-14.16-17.20;

Iv 17,20-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«

Riječ Božju tumači fra Milan Gelo:

Poštovani slušatelji,

u Bibliji je moguće pronaći različite molitve. Moglo bi se reći da Biblija nije samo dobra podloga za kršćansku molitvu, nego je i knjiga molitava. Najljepše se molitve nalaze upravo u Bibliji, što se na poseban način vidi u psalmima u kojima su opisane različite životne situacije, poteškoće i potrebe. U Bibliji mole razni likovi, tako da se u biblijskim tekstovima nalaze različite molitve, počevši od Abrahamove (usp. Post 18), preko Mojsijeve (usp. Izl 32, 11-14), pa sve do Salomonove molitve (usp. 1 Kr 8, 22-61). U Bibliji se vidi da je moguće moliti u različitim trenutcima u životu, ali isto tako da je molitva neodvojiva od odnosa čovjeka prema Bogu. Iz toga razloga nas ne čudi da u Novom zavjetu piše da je Isusu često molio. Prema novozavjetnim izvješćima znao je cijele noći provesti u molitvi, što se na poseban način primjećuje prije nekih važnih koraka u njegovom životu, kao što je izbor apostola. Prije izbora apostola on uzlazi na goru (usp. Mk 3,13) On nije samo bio dobar molitelj, nego je i svoje učenike naučio moliti (usp. Mt 6,7-13) Upravo nije čudno da Isus i svoj zemaljski život završava molitvom, što se također vidi i u molitvi psalma 22 po kojem i Kristova žrtva na križu postaje jedan čin molitve.

U tom smislu valja razumjeti i Isusovu velikosvećeničku molitvu koja je napisana u 17. poglavlju Ivanova evanđelja. U toj molitvi Isus kao svećenik moli za druge ljude. On i u trenutcima svoje muke posreduje za one kojima je poslan. Moli za njih. U molitvi Isus ne moli samo za sebe, nego prikazuje sve one kojima je poslan. On zapravo za sve prikazuje samoga sebe (usp. Iv 17,19). Nije čudno da je Isusova velikosvećenička molitva posvema ispunjena povjerenjem, ljubavlju i predanjem. Ova molitva je izgovorena nedugo prije Isusove muke. Zanimljivo je da Isus ne moli samo za svoje učenike, nego moli i za one koji će povjerovati na riječ njegovih učenika. Može se reći da moli za Crkvu kao zajednicu vjernika koji će se sabrati oko apostola koji će biti poslani drugima. Ne moli samo za one koje ima pred sobom, nego i za one koji će povjerovati na njegovu riječ (usp. Iv 17,20). Prema tome, jedna od najvažnijih oznaka Isusove molitve upravo je molitva za druge. Iako se nalazi pred teškim životnim trenutcima, on moli za druge. Ako kršćanin moli samo za sebe, za svoje potrebe, možda sebično moli. Upitno je može li sebična molitva biti uslišana. Čak štoviše, kada netko moli samo za svoje potrebe, možda uopće ne moli. Međutim, to ne znači da nije potrebno moliti za sebe, nego i u molitvi sebe staviti na drugo mjesto. Istinska molitva oslobađa sebičnosti. Kršćanski moliti znači ne gledati samo svoje potrebe, nego se sjetiti i potreba drugih ljudi. Možda su potrebe drugih ljudi veće od mojih. Upravo zato treba moliti za druge. Upravo je zato vrlo znakovito ono što piše u Katekizmu Katoličke Crkve: Isusova velikosvećenička molitva se treba shvatiti kao „molitva našeg Velikog svećenika, nerazdvojiva od njegove žrtve, njegova ‘prijelaza’ [Pasha] k Ocu kojim se sav ‘posvetio’ Ocu” (br. 2747). Molitva, osim što otvara naš pogled prema potrebama drugih ljudi, postaje i neka vrsta žrtve koju prinosimo za ljude.

Kako Isus moli? Moli podižući oči k nebu (usp Iv 17,1). Ova gesta nije samo znak Isusova odnosa s Ocem, nego je također poticaj i za našu molitvu. Molitva nije bijeg od stvarnosti. Ona nije kukavičko traženje utjehe u nekom drugome. Iako Isus moli podižući oči prema nebu, on ostaje na zemlji. Kao da nam tom gestom želi pokazati kako kršćani mole. Mole tako da sve što im se događa uključuju u razgovor s Ocem. Kršćani mole tako da znaju da se obraćaju nekome tko ih sluša i tko ih čuje. Kad se god spominje nebo, ne misli se na neko daleko Božje boravište, nego se misli na samoga Boga. Ono što je gore, što je nedohvatljivo, to je ujedno i Božje. Zato je nebo slika za Boga. Podići oči prema nebu znači pogledati prema Bogu. Čovjek koji je kadar podići svoje umorne oči prema nebu nerijetko dobije čudesnu snagu za sve ono što ga snalazi na zemlji. Podići oči znači tražiti snagu od Boga, a ne uzdati se u ono što sam sam sposoban učiniti. Čini nam se da je Gospodin Isus upravo tako molio.