NEDJELJOM u 16:30 Milosrdni otac ne umara se iskazivati milosrđe

Čitanja:

Jš 5,9a.10-12

Ps 34,2-7

2Kor5,17-21

Lk 15,1-3.11-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:

»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Lucijan Zeljko:

Mlađi sin nastupa arogantno prema ocu. Traži svoj dio i želi otići od oca, tražeći slobodu za sebe. Život kakav nastavlja živjeti pokušava mu nuditi osjećaj prihvaćenosti i slobode, ali prvenstveno kroz razvratan stil života. Činiti sve što zamisliš, imati sve što poželiš, te osjećati ugodu u tom što radiš. Zvuči kao idealan život. Međutim, kao grom iz vedra neba, nedugo iza takvih odabira, život donosi situaciju „pada“ koja se jedino može opisati padom ispod svake razine. Oskudijevanje je i opis situacije mlađega sina koji živi u neimaštini i gladi koja nije samo tjelesne naravi. Ta glad zahvaća čitavu osobu i prisjeća je na njezinu relaciju sa ocem.

„Došavši k sebi…“ ovaj sin uviđa ulogu oca. Ne sinovi, nego čak i najamnici kod oca imaju sve. Koliko tek sin ima kod oca! Ustati, poći i reći. Tako su bogati glagoli koji opisuju djelovanje mlađeg sina. Nemojmo zaboraviti da obraćenje koje vidimo u djelovanju sina upravo uključuje uz riječi i stav i korak prema cilju koji u sebi sadrži smisao života i puninu postojanja.

Ključan trenutak Evanđelja sadržan je u reakciji oca. Znamo što je napravio mlađi sin, a reakcija oca je u potpunoj suprotnosti našega očekivanja. „Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga.“ Bog nas traži! Bog trči nama u susret! U našem traženju kao odraz skrivena je istina o ocu koji nas traži. Kako je to moguće? Kakvo je to očinstvo? Kako je to pravedno? Zašto? Toliko se pitanja krije u ovom činu. Odgovor je samo jedan: ljubav. U Prvoj Ivanovoj poslanici čitamo definiciju Boga. „Bog je ljubav“ (1 Iv 4,8). Tu se krije središte kršćanske vjere, tu se krije središte slike o Bogu. Biti sin nije neka odluka ili neka etička ili tjelesna kategorija, to je susret s Osobom koja životu daje novi pravac. Biti sin znači prije svega biti ljubljen od Ljubavi, biti ljubljen od Oca.

Kako je teško dopustiti da budemo nađeni od Boga? Toliko smo usmjereni na svoju aktivnost prema Bogu da zaboravljamo da nas Bog neprestance traži i da je on onaj koji trči k nama ususret. Uvijek je Bog onaj koji prvi ljubi. Otac ne dopušta sinovo potpuno poniženje. Sin priznaje svoje grijehe i slabosti, ali ga otac usred priznanja prekida radosnim poklikom: „Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!“. Dobro je ovdje zastati nad slikom Boga koji drukčije gleda na grijehe, on ne gleda kao mi ljudi. Ovdje njihov odnos, na Božju inicijativu, postaje odnos ljubavi u kojem primamo „Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!«“ (Rim 8,15).

Stariji sin pri odlasku, ali i pri dolasku mlađeg sina radi u polju. On, prema svojim riječima, godinama vrijedno služi ocu, pa čak ni jedne zapovijedi nije prekršio. Stariji sin ne vidi ništa osim vlastitog posla. Ostaje zarobljen vlastitim interesima. Njegova vjernost ocu daje nam priliku za pitanje. Je li on vjeran sebi ili ocu? On ostaje u okrilju očeva doma, ali očito da još nije pronašao put očevoj kući. Bit s Ocem ne znači znati svu Božju logiku. Takvo bivanje s Ocem prije svega predstavlja život u i po ljubavi koja naš život zahvaća i pruža nam priliku za relaciju prema Bogu, ali i prema drugoj braći i sestrama. Sin u prigovoru ističe ocu: „ovaj sin tvoj“. Međutim, očev odgovor daje oznaku mlađeg sina koji nije samo sin, nego i brat starijeg sina. Vidimo da se može ostati u očevoj kući, a biti neslobodan, ljut, nezadovoljan i neispunjen. Razlog takvog stava je doživljaj evanđelja kao mrtvog. I na već prijeđenoj polovici korizmenog puta odjekuje glas sa početka: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15). U daru i radosti evanđelja usmjerimo svoj život prema Svjetlu istinskom koje prosvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1,9).