NEDJELJOM U 16:30 Kako bi svijet bio divan kad bi svatko od srca oprostio svome bratu!

ČITANJA:

Sir 27,30 – 28,7;

Ps 103,1-4.8.10-12;

Rim 14,7-9;

Mt 18,21-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ’Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ’Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ’Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ’Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

Riječ Božju tumači vlč. Kristijan Kuhar:

Svima je dobro poznata molitva Oče naš, i zaziv koji molimo: Otpusti nama duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. U današnjem evanđelju apostol Petar pita Isusa: Koliko puta da oprostim bratu svomu? Do sedam puta?

Vjerojatno jedna od najtežih evanđeoskih zapovijedi jest ona o opraštanju ljudima koji se ogriješe o nas. Opraštanje iziskuje od nas da snagu da uvidimo bol koju nam je drugi nanio, bol koja je nekad veća, nekad manja, ali uvijek udara na naše „ja“, ponižava nas, ruši onu veliku sliku koju imamo o sebi – spoznajemo da smo slabiji od onoga koji nas je povrijedio. Možda je zato teško oprostiti. Često čujem u ispovijedima i razgovorima: „Ne mogu to oprostiti!“ ili „Neću to oprostiti nikada!“. I pitam se ima li to smisla? Sav govor kršćanstva, govor je o Božjem oproštenju naših grijeha, pa čak i u molitvi Oče naš molimo oproštenje u mjeri u kojoj sami opraštamo dužnicima našim. I onda nismo voljni oprostiti? Potpuno opravdano i ljudski, jer tanka je crta koja razdvaja poniznost kao krepost i poniženje kao emociju. Osoba koja je povrijeđena je ponižena, ali potrebna joj je poniznost da oprosti povrjedu i poniženje. Ako je čovjek spreman oprostiti, tada pokazuje da je ponizan i da je jači od onoga koji ga je povrijedio i ponizio.

Nevoljkost oprostiti stvara rat, trajnu mržnju koja se gomila i postaje sve veća i veća. A oproštenje, pa i do one mjere o kojoj Isus govori, „sedamdeset puta sedam“, stvara ozračje mira u kojemu i povreditelj i povrijeđeni uče o ljubavi. Jedan o tome kako i unatoč time što je povrijedio drugoga biva prihvaćen i voljen, a povrijeđeni kako je oproštenjem pokazao da voli toga drugoga kao sebe samoga.

Isusov odgovor Petru da pokazati neograničenu spremnosti (W. Trilling) za opraštanjem bratu koji se ogriješi o njega temelj je kraljevstva Božjega u kojemu nema tmine mržnje i osvete, jauka boli i nesigurnosti. Oprostiti, pa i neograničeno mnogo puta, ne znači dopustiti da nas drugi ponižava, nego svojom poniznošću pokazati jakost ljubavi koju primamo od Boga i radi Boga darujemo drugima.

Kad bismo bar bili svjesni kako bi svijet bio divan kad bi svatko od srca oprostio svome bratu.