SVAKODNEVNO U 7:30 Božje strpljenje

ČITANJA:

Ef 4,7-16;

Ps 122,1-5;

Lk 13,1-9

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«

Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Jurica Galić, gvardijan samostana i župnik Župe sv. Ivana Krstitelja u Zadru (Relja):

Današnje Evanđelje počinje jednom teškom temom. Ljudi dolaze Isusu i pričaju mu o Galilejcima koje je Pilat dao pogubiti. A zatim Isus spominje i one na koje se srušila kula u Siloamu. To su događaji koje bismo i danas komentirali. Kad se dogodi nesreća, bolest, tragedija ili neka nepravda, često se pitamo: „Zašto baš oni? Čime su to zaslužili?“ I možda još češće potajno pomislimo: „Dobro je da se to nije dogodilo meni.“

Isus, međutim, ne dopušta da tuđu tragediju pretvorimo u priliku za osuđivanje drugih. Ne kaže: „Oni su bili veći grešnici.“ Naprotiv, upozorava svoje slušatelje da se ne bave tuđim grijesima, nego da pogledaju vlastito srce. I tu Evanđelje postaje vrlo osobno.

Jer lako je primijetiti što kod drugoga nije dobro. Lako je vidjeti tuđu nestrpljivost, oholost, tvrdoglavost, nepravdu. Lako je reći: „On bi se trebao promijeniti.“
Ali Isus danas kao da pita mene i tebe: „A što je s tobom?“ Što je s mojim odnosom prema Bogu? Što je s mojim odnosom prema ljudima koje svakodnevno susrećem? Postoji li nešto što već dugo znam da trebam promijeniti, a stalno odgađam? Možda postoji neka riječ koju trebam izgovoriti, a ne izgovaram je. Možda trebam nekome oprostiti. Možda trebam prestati hraniti neku zamjerku. Možda trebam ponovno pronaći vrijeme za molitvu. Možda sam se navikao živjeti površno, a u dubini znam da me Bog poziva na nešto više.

A onda dolazi druga slika iz Evanđelja — slika smokve koja već tri godine ne donosi ploda. Gospodar kaže: „Posijeci je! Čemu još iscrpljuje zemlju?“ I čovjek bi mogao pomisliti: pa, razumljivo. Ako nema ploda, čemu je ostavljati? Ali vinogradar odgovara: „Gospodaru, ostavi je još ove godine.“ U toj rečenici možemo prepoznati nešto predivno: Božju strpljivost prema nama. Koliko je puta Bog već mogao reći: „Dosta. Koliko još?“ Koliko puta smo nešto obećali pa ponovno učinili isto? Koliko puta smo znali što je dobro, ali smo ipak izabrali ono lakše? Koliko puta smo odgađali obraćenje govoreći: „Sutra ću“? A Bog kaže: „Ostavi je još ove godine.“

To nije poruka da imamo beskonačno vremena. To je poziv da danas iskoristimo vrijeme koje nam je darovano. Jer obraćenje nije samo velika životna odluka. Obraćenje se često događa u sasvim malim stvarima. Danas odlučiti da neću uzvratiti ružnom riječju. Danas nazvati osobu s kojom dugo nisam razgovarao. Danas otići na ispovijed. Danas se nekoliko minuta zaustaviti pred Bogom u tišini. Danas priznati: „Gospodine, ovo u meni nije dobro. Pomozi mi da se promijenim.“ Bog od nas ne traži savršenstvo preko noći. Traži plod. A plod se ne pojavljuje zato što stablo viče da želi biti plodno. Plod dolazi kada ima korijen, vodu, svjetlo i kada se o njemu netko brine.

Možda smo i mi ponekad kao ta smokva. Izvana sve izgleda dobro. Dolazimo, radimo, razgovaramo, izvršavamo svoje obaveze. Ali Bog gleda dublje i pita: „Ima li u tvom životu ploda?“ I možda danas nije najvažnije pitanje koliko smo toga napravili, nego koliko je kroz nas bilo ljubavi. Jesam li nekome donio mir? Jesam li nekoga ohrabrio? Jesam li znao oprostiti? Jesam li bio uz nekoga kad mu je bilo teško? Je li se po meni moglo prepoznati da pripadam Kristu?

Evanđelje nas danas ne plaši Bogom koji jedva čeka kazniti. Naprotiv, pokazuje nam Boga koji još uvijek kopa oko nas, gnoji zemlju, čeka i daje novu priliku. Ali ta prilika nije poziv da ostanemo isti. Zato možda danas možemo jednostavno reći:

„Gospodine, hvala ti što me još uvijek čekaš.
Hvala ti što ne odustaješ od mene.
Pokaži mi što trebam promijeniti.
Daj da moj život ne bude samo lijep izvana,
nego da donosi plod ljubavi, dobrote, praštanja i vjere.
I dok mi daješ još jedan dan,
pomozi mi da ga ne potrošim uzalud.“

Jer možda je upravo ovaj dan ono „još ove godine“ koje nam Gospodin daruje.