NEDJELJOM U 16:30 Imaš li svoju pustinju ili se bojiš pustinje?

ČITANJA:

Iz 40,1-5.9-11;

Ps 85,9ab-14;

2 Pt 3,8-14;

Mk 1,1-8

Tekst evanđelja:

Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: »Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: ’Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’« Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

Riječ Božju tumači vlč. Matija Pavlaković:

Dragi slušatelji!

Poslušano evanđelje pred nas stavlja osobu Ivana Krstitelja. Pred Ivanom je bila karijera hramskog svećenika, budući da mu je i otac bio svećenik, ali on je to odbio. Neki drže da se kroz jedno vrijeme Ivan povukao u jednu zatvorenu zajednicu koja je ozbiljnije nastojala živjeti svoju vjeru. Nazivali su se Eseni.

Evanđelje nam govori da je Ivan u judejskoj pustinji i da tamo krsti. Ivanovo krštenje vodom znak je promjene mentaliteta. Ivanova poruka glasi: “Obratite se!” Promijenite način razmišljanja ako želite prihvatiti novost Isusove poruke. Promijenite mentalitet, jer je blizu Božje kraljevstvo; ne blizu vremenski, već mjesno. Kraljevstvo Božje je tu, uz tebe je, možeš ga dotaknuti, možeš ga primiti u život. Možeš, ako želiš.

Pustinja, u kojoj se Ivan nalazi, mjesto je tišine. Pustinja je mjesto u kojem ti treba samo ono najvažnije za preživljavanje. Ako u životu imamo puno toga što nam je nepotrebno, onda živimo neautentičan život. U pustinji su svi isti. U pustinji se hoda zajedno; ne sami, već jedan uz drugoga.

Ivan krsti na rijeci Jordanu. Rijeka Jordan granica je između zemlje ropstva i zemlje slobode. Ivan krsti blizu mjesta na kojem su Židovi nakon lutanja pustinjom ušli u obećanu zemlju, zemlju slobode. Jordan sada opet postaje granica između zemlje slobode i zemlje ropstva. Zemlja ropstva je naš ljudski mentalitet razmišljanja, dok zemlja slobode postaje Kraljevstvo Božje.

Pokušajmo čuti što nam evanđelje govori na temelju ovih kratkih premisa. Imaš li svoju pustinju ili se bojiš pustinje? Znam da neki ljudi kada su sami moraju imati upaljen i radio i televizor. Tišina ih plaši. Bez pustinje i tišine, teško je napredovati u duhovnom životu. Pustinja i tišina mogu prizvati na površinu ono u nama čega se bojimo i što nastojimo negdje duboko pokopati u nama samima. Bez otkrivanja toga tamnog dijela u nama, bez jasnog priznavanja i prepoznavanja onoga što u nama nije dobro, nema promjene života.

Došašće je vrijeme pustinje i vrijeme tišine. Čini mi se da je recimo “Advent u Zagrebu” sve samo ne vrijeme pustinje i tišine. Nisam protiv druženja, kuhanog vina i krvavica! Ali, to nije kršćanski advent.

Postoji li mogućnost u tvome životu i osjećaš li u sebi uopće potrebu za trenutkom pustinje u danu, za trenutkom tišine. Možda poslije mise zornice? Možda prije spavanja? Možda u pauzi na poslu? Možeš li si priuštiti trenutak da se makneš od svih, ugasiš zvuk i vibraciju mobitela, sjedneš na miru, zatvoriš oči i možda samo ponavljaš: Moj Bog i sve moje, ili Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša ili Blagoslovi, Gospodine, moj trenutak pustinje i u tišini Ti govori mojem srcu.

Druga važna poruka evanđelja je pitanje: jesam li u zemlji ropstva ili sam već sada dionik kraljevstva Božjega koje oslobađa? Robujem li navikama? Jesam li rob tuđih mišljenja o meni? Jesam li rob svojeg egoizma, pa na svaku situaciju koja mi se ne sviđa, ili koju nisam planirao, padam u depresiju ili odmah radim dramu? Jesam li rob očekivanja?

Zadnja rečenica evanđelja koje smo čuli djeluje kao prijetnja. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim. Nakon žetve i vršidbe, zemljoradnici su drvenim vilama ili vijačom bacali žito u zrak kako bi odstranili pljevu. Kako je zrnje teže, padalo bi na tlo, a laganu pljevu odnio bi vjetar. Postupak su ponavljali dok ne bi očistili sve žito.

Ivan doživljava Mesiju koji treba doći kao onoga koji sjekirom siječe drvo koje ne nosi plod i kao onoga koji spaljuje prljavštinu među žitom. Možda i mi tako ponekad doživljavamo Boga? Ali, Isus za sebe kaže da napuknute trske prelomiti neće i da vatricu koja tek tinja neće ugasiti. Naš Bog ne kažnjava! Kažnjavanje i osveta ne idu s našim Bogom. Mi ljudi tako razmišljamo, a ne Bog.

Ali jasno, treba reći da svaki koji želi zlo drugome ili radi zlo, svaki koji pušta zlo u svoj život, od Zloga će stradati. Bog želi da se svi spase, ali ako ja ogovaram, ako sam zavidan, ako sam lijen, ako prigovaram, ako želim pod svaku cijenu druge mijenjati, ako samo vidim negativno, ako mislim da sam ja najbolji i najpametniji, tada ja pristajem uz zlo koje prije svega truje mene i po kojem ja trujem druge oko sebe.

Dragi vjernici, vrijeme došašća je vrijeme suočavanja sa samim sobom, u pustinji i tišini. Ako se želimo mijenjati, ne trebamo se bojati zla u nama. Dovoljno je to zlo prepoznati, imenovati i predati Gospodinu u svetoj ispovijedi. I ući u zemlju slobode, već sada – ući u Kraljevstvo Božje.

AMEN.