NEDJELJOM U 16:30 I Riječ tijelom postade

ČITANJA:

Sir 24,1-2.8-12

Ps 147

Ef 1,3-6.15-18

Iv 1,1-18

Početak svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.

A onima koji ga primiše, podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče: »To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac — Bog — koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Lucijan Zeljko:

Evanđelist nam Ivan u svom Proslovu donosi hvalospjev u čast Krista. Kroz pjesnički stil evanđelist piše o Kristu kao vječnoj Božjoj Riječi (Logosu). U sredini Proslova pisac nam donosi govor o Kristovoj prisutnosti na svijetu. Naslov Svjetlo istinsko opisuje u sebi vječnu zadaću. Krist daruje ljudima život koje je autentično svjetlo za ljude. Možemo reći da govorom o svijetu pisac donosi povijesnu dimenziju. U konkretnoj stvarnosti, u povijesnom događanju događa se utjelovljenje Riječi koju ljudi ne poznaju. Nekoliko redaka poslije pisac zaoštrava svoju misao. Donesen je potpuni paradoks: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše“.

Biti s Gospodinom, a ne upoznati ga predstavlja prije svega stav zatvorenosti prema srži onoga što Bog jest. Ovdje evanđelist riječima svojim smjera na Izrael. Toliki proroci naviještahu spasenje, toliko puta Bog je bio uz narod i izbavio ih od propasti. Ovakav stav zatvorenosti ni nas ne zaobilazi. Trebamo tražiti bitno usmjerenje svoga života. Vjerovati za kršćanina ne znači samo nešto smatrati istinitim, nego u bitnom označava usmjerenje života prema toj istini. Vjera počiva na dobrovoljnoj objavi Boga čovjeku, na slobodnom očitovanju Boga ljudima. Vjera je puno više nego spoznaja Boga. Prava vjera u sebi gaji element susreta s Riječju.

Isus jasno obećava da oni koji ga primiše dobivaju moć da postanu djeca Božja. Ovakav dar prije svega ima u sebi dimenziju odgovornosti. Od evanđelista dobivamo jasan preduvjet, prihvaćanje Logosa koji dolazi od Boga događa se u vjeri. Vjerovati u njegovo ime ima za cilj prihvatiti Isusovu osobu u punini. U daljnjem retku kao preduvjet stavlja se u suprotnost rođenje od Boga i tjelesno rođenje. Rođenje od Boga je čin Duha Božjega koje za čovjeka ostaje tajna. Ivan ovdje misli na krštenje kao čin rađanja.

Riječima „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ Proslov dostiže svoj vrhunac. Tu se na poseban način ističe paradoksalnost u kojoj božanski Logos ulazi u svijet uzimajući ljudsko tijelo. Ono polazište za ovakav povijesni dolazak Logosa sažet je u jasnoj i kratkoj formulaciji: „Bog je ljubav“(1Iv 4,8). U smrti na križu vidimo vrhunac okretanja Boga protiv samog sebe, on se daje da bi pridignuo i spasio grešnog i palog čovjeka. (usp. Benedikt XVI., Deus caritas est, br.12.) Utjelovljenje božanskog Logosa predstavlja preokret za čovječanstvo u cjelini. Krist na poseban način otvara eshatološku mogućnost spasenja. Poći za Kristom ima za cilj biti dionikom milosti i istine po onom koji je pun milosti i istine. Onima što u njega vjeruju Krist obećava puninu darova.