NEDJELJOM U 16:30 Gospodin je tu i bdije nad nama

ČITANJA:

1Kr 19,9a.11-13a;

Ps 85,9ab.10-14;

Rim 9,1-5;

Mt 14,22-33

Tekst evanđelja:

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Riječ Božju tumači fr. Mihovil Žuljević-Mikas:

Crkve su oduvijek bile mjesto mira i tišine usred užurbanosti života. Zakoračiti u crkvu tijekom dana znači zakoračiti u prostor u kojem se ritam života odvija drugačije. Gospodin je ondje prisutan u Presvetom Sakramentu, a tišina crkve poziva nas da cijelim bićem zaronimo u njegovu prisutnost. U prvom čitanju prorok Ilija dolazi na brdo Horeb tražeći utočište. Na brdu je Ilija doživio snažan vjetar, potres i oganj. Međutim, on osjeća da Gospodin nije prisutan ni u jednoj od ovih izvanrednih pojava. Čuo se odjednom šapat laganog i blagog lahora i upravo je u tom zvuku tišine Ilija odmah prepoznao Božju prisutnost. Danas je teško pronaći prostore i vrijeme tišine u našem užurbanom svijetu jer uvijek smo u pokretu, u susretima, te nam osama zvuči nedostižno kao oaza usred pustinje.

Tijekom svoga javnog djelovanja, Isusu su stalno prilazili ljudi u potrebi. Dan nikada nije bio dovoljno dug za sve one koji su bili potrebni susreta s njim. Ipak, redovito je tražio vrijeme i mjesto tišine kako bi moleći u osami boravio u prisutnosti nebeskoga Oca. To je ono što nalazimo da Isus čini na početku evanđelja. To mjesto tišine i osame nije egoistično zatvaranje u sebe. I mi kad uđemo u crkvu najčešće molimo za naše bližnje, palimo svijeće noseći u mislima nekoga nama dragoga jer istinska molitva nas ne izolira niti uklanja od drugih. Tako je i Isus ubrzo postao svjestan nevolje u kojoj su se našli njegovi učenici. Iz svoje osame i molitve, Isus je pohrlio prema svojim učenicima koji su se na moru borili s olujom, umirujući ih riječima: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!«, pružio je ruku i izbavio Petra koji se utapao.

Dok poput Ilije Božju prisutnost najčešće tražimo i osjećamo u šapatu blagog lahora u tišini prazne crkve, moramo također poput učenika prepoznavati da je Gospodin također bio prisutan i u oluji kada smo mislili da bespomoćni tonemo među podivljalim valovima. Gospodin je prisutan u našim životnim olujama jednako kao i u tišini monotone svakodnevice. Ponekad kada nas oluje života udaraju, i mi poput Petra, sav fokus stavljamo na silan vjetar i nemirno more te tako olako gubimo iz vida Gospodina koji je tu i bdije nad nama. On nas nikada ne gubi iz vida i uvijek je tu da nas uhvati za ruku i izvuče baš u onom trenutku kad mislimo da nam nema spasa i da tonemo.