NEDJELJOM U 15:30 Slavlje mise – gesta koja mijenja život po uzoru na Isusov

ČITANJA:

Izr 9, 1-6

Ps 34, 2-3.10-15

Ef 5, 15-20

Iv 6, 51-58

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijek. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.« Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus:

»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

Riječ Božju tumači fra Marinko Vukman:

Pred svojim učenicima Isus pokazuje simboliku svoje smrti, predstavljajući je pred njima; to je stav proroka i mučenika koji nosi poslanje do njegova ispunjenja, dajući vlastitoj smrti značenje ljubavi i služenja – ispunjenje poslanja koje mu je Otac povjerio.

Kad Isus izgovara ove riječi: “Uzmite, jedite i pijte”: učenici nisu samo pasivni objekt ovog Kristova sebedarja, nego su pozvani da u njemu aktivno sudjeluju, da sudjeluju u njegovoj ljubavi, pozvani su prihvatiti njegov život kao dar, da se svjesno i odgovorno ispune njime.

Iz toga proizlazi i zapovijed: “Ovo činite meni na spomen”: Isus zapovijeda da i njegovi učenici sami sebe čine kruhom i pićem drugima, da postanu hrana svima, prepuste se biti “pojedeni” od strane svoje braće i sestara. Potpuno se isprazniti za druge, postati poput Njega, sama ljubav, agape, milosrđe, zajedništvo, dijeljenje, služenje.

Isus nije ljudima dao komad kruha nego svega sebe, svoj život (tijelo i krv), a to traži i od učenika pa i od nas koji smo Njegovi današnji učenici. To je „temeljni i pravi aspekt kršćanske logike: Ja moram biti kruh… To je možda najskladnija posljedica euharistijske prakse, svakako najteža… Ljubav do kraja: ne dati kruh, nego biti kruh koji hrani, ovo je krajnji i jednostavan primjer otajstva kruha.

Slavljenje Euharistije dakle ne smije biti pobožna navika, nego gesta koja me duboko zahvaća, koja mijenja moj život po uzoru na Kristov život: to je čin moje nakane da postanem, poput Isusa, potpuni dar, živeći zajedništvo sa svojom braćom i sestrama.