Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu – vrhunac Isusove poruke

ČITANJA:

Rut 1,1.3-6.14b-16.22;

Ps 146,5-10;

Mt 22,34-40

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

Slušamo danas jedno zanimljivo evanđelje koje će nam ponuditi jednu rečenicu koju mi kao vjernici zapravo jako dobro znamo, i kazat ćemo čemu opet ponavljanje. Radi se o pitanju farizeja ili zapravo izazivanju farizeja i zakonoznanaca, koji su pitali Isusa koja je najveća zapovijed. Prigovarali su mu da se ne poziva baš puno na hramske zapovijedi i obrede koji se drže po židovskom zakonu. Na njihove upite o najvećoj zapovjedi Isus je odgovorio: “ljubi Gospodina Boga svojega, a bližnjega svoga kao sebe samoga”.

To je za njih bila neka nova rečenica. Doduše, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu naznačena je i u Starom zavjetu, ali ne toliko koliko to Isus sada naglašava. Naime, Isus poručuje da je ljubav prema Bogu jednaka ljubavi prema bližnjemu, i da nema ljubavi prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu. I, ne može se kazati da netko ima jako dobru, toplu, molitvenu ljubav prema Bogu, a bližnjega zanemaruje. To ne može biti. Zato ta fraza “ljubi Boga, a bližnjega kao samoga sebe” predstavlja vrhunac Isusove poruke i vrhunac kršćanstva. Kako bi bilo lijepo kada bi se ta ljubav, počevši od Crkve, u Crkvi tako dobro provodila među nama, a onda i prema drugima. Ljubav prema Bogu izvor je svega onoga i svih dužnosti ljubavi prema našim bližnjima.

Tko je naš bližnji? To je u prvom redu naša obitelj, oni s kojima se svakodnevno družimo i radimo, zatim ostali oko nas, naše kršćanstvo i Crkva. Međutim, kada gledamo dvije sredine onda ih uspoređujemo koja je bolja. Među vjernicima se nađu oni koji uz pomoć svojih župnika svoje bližnje unapređuju i pomažu jedni drugima. U novije vrijeme naši bližnji su oni koji su napušteni, stari, slabi, jadni i nemoćni. Takvih je dosta, takvima treba pomoći, i takve trebamo smatrati svojim bližljima kojima nas Bog upućuje izravno. Kako se može, na primjer, dogoditi u jednom kršćanskom okruženju da netko umre sam i da za njega nitko ne zna dan, dva. Nažalost, i to se neki put događa i među našim vjernicima, i u našim sredinama pa se moramo pitati što je to s nama vjernicima. Pokušavamo li se organizirati da se brinemo jedni za druge, posebno za starije, bolesne, nemoćne jer nastaje takvo vrijeme kada su oni izostavljeni iz društva, stavljeni u stranu i nitko o njima ne vodi računa. Nalog naše vjere bio bi da se mi vjernici pobrinemo za takve naše bližnje da ne ostanu sami, da ih netko pohodi i da se bude uz njih.

Također, kao svećenik koji živi u Svećeničkom domu za stare i nemoćne svećenike, napominjem da vrlo rado očekujem da netko k nama dođe. Naime, to sudjelovanje uz bližnjega nama vrijedi. Ta ljubav prema bližnjemu za nas svećenike ima svoju obvezu, ima svoju vrijednost i svoj nalog da ljubav prema Bogu mora biti vezana uz ljubav prema bližnjemu.