Krist moli za svoju Crkvu

ČITANJA:

Dj 7,55-60;

Ps 97,1.2b.6.7c.9;

Otk 22,12-14.16-17.20;

Iv 17,20-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.«

Prije svakog važnog trenutka u svome zemaljskom životu Isus je molio. No njegova molitva kako nam svjedoče evanđelja samo je jednom bila upućena za njega samog: „Oče ako je moguće neka me mine ova čaša, neka me mimoiđe ova muka, ali neka ne bude moja volja nego tvoja neka bude.“ Njegova molitva uvijek je prvenstveno bila upućena za druge. Molitva današnjega evanđelja upućena je za nas, upućena je za njegovu Crkvu. On i danas moli Oca za svakoga od nas, svjestan naših slabosti, naše nepostojanosti, naših odluka koje su danas čvrste, a već sutra padamo pod teretom naših navezanosti na ovaj svijet.

Nitko od nas nije zaboravljen, niko od nas nije sam. Bog iz čije smo ruke izišli stalno je uz nas. Isus moli jer je za svakoga od nas trpio, za svakoga od nas položio svoj život i za svakoga od nas ustao od mrtvih. Iako proslavljen, iako u slavi, on s nama suosjeća, on s nama trpi i podnosi! Svaki trenutak gorčine, patnje, besmisla, izgubljenosti, napuštenosti nismo podnijeli sami, nismo iznijeli sami, već ga je on podnio i nosio zajedno s nama.

I doista teške su ponekad riječi koje su od naše strane upućene Bogu. Koliko puta čujemo: „Bog me je ostavio, Bog me je zaboravio!“ ili onu ironičnu: „Ovdje je i Bog rekao laku noć!“ Dok nam istovremeno Gospodin sam svjedoči po proroku Izaiji: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao“

Sjetimo se riječi upravljenih Savlu u Djelima apostolskim: „Savle zašto me progoniš?“ On je već na svome križu bio sa svakim od nas, svaki naš grijeh bio je teret njegova križa, već tada je za nas molio, trpio i suosjećao sa čovjekom radi kojeg je došao. Trpio je zajedno sa Stjepanom koji je prvi za njegovo ime prolio svoju krv. Isus svima nama danas daje primjer molitve, molitve kao odnosa s njime i s Ocem. Sva Kristova djela imala su svoj temelj u njegovu odnosu s Ocem. Kako bi naš život bio doista život po Bogu, s Bogom i u Bogu pozvani smo moliti. No moliti iskreno, moliti srcem, umom i cijelim svojim bićem. Svaki naš čin je molitva i obraćanje Bogu, ako svoj dan već na njegovom početku posvetimo Bogu, ako djelujemo iz srca i iz savjesti.

Kao što je razgovor, dijalog temelj jednog zrelog i zdravog ljudskog odnosa, tako je i naša molitva temelj našeg odnosa sa svojim Stvoriteljem. Neka nam naša molitva bude radost! Ne bojmo se iskreno i iz srca obratiti svome Bogu, svome nebeskome Ocu. Učimo se od Krista koji je rekao: „Što god zaištete u Oca dat će vam u moje ime. I kao što je prva zajednica Kristovih učenika molila i radosno iščekivala njegov skori dolazak i mi smo pozvani moliti i po uzoru na našeg Gospodina. No nemojmo zaboraviti da u svojim molitvama nismo sami i zato poput prve Crkve i mi molimo: „Dođi, Gospodine Isuse!