Je li neopraštanje dio tebe?

ČITANJA:

Ez 18,21-28;

Ps 130,1-8;

Mt 5,20-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.’ A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: ‘Glupane!’ bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’ bit će podvrgnut ognju paklenomu. Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš posljednjeg novčića.«

Zasigurno nema zahtjevnije tematike za glasno promišljanje, nego što je opraštanje. Opraštanje je medalja s dva lica, na jednoj strani zrcali se potreba i dužnost da se treba i mora oprostiti, a s druge strane iskustvo da je tako teško pružiti ruku pomirnicu i izgovoriti riječ pomirenja. Do Isusova pojavka ljudi nisu s ovime imali problema, vrijedilo je pravilo ‘oko za oko – zub za zub’. U tome je, vjerovalo se, sadržana pravednost međuljudskog ophođenja. No Isus ovu ljudsku logiku okreće naglavačke. Ništavnim proglašava ovaj sebični i nemilosrdni običaj. Barem to smije zahtijevati od onih koji su njegovi, koji se zovu njegovim, kršćanskim imenom. No, i mi kršćani nismo imuni od bolesti koja se zove ‘neću i ne želim oprostiti’ ili ‘hoću i moram osuditi’. I nama je teško priječi preko nekih činjenica i detalja iz prošlosti zbog kojih teško i nikako ne opraštamo i rado sudimo. I još gore, s neopraštanjem sklapamo mirovni sporazum, s njime se mirimo i ono postaje dio nas.

Mnogi jednostavno mirno žive, a ne žele i ne mogu oprostiti, već vazda osuđuju. Ljudi s kojima ne razgovaraju, kojima nisu oprostili, od kojih okreću oči, kao da više i ne postoje. Više se niti ne uzbuđuju kada ih sretnu, kao da vide sjenu ili potpunoga stranca. O, tvrdog li ljudskog srca koje je spremno drugoga čovjeka jednostavno prekrižiti. Nismo u stanju odijeliti čovjeka od njegovih eventualnih loših riječi, djela i postupaka. Ne osuđujemo samo njegove loše strane, nego križamo njega samoga. Križamo čovjeka. To nije bio Isusov način. Naprotiv. On je itekako poštovao i vrednovao svakoga, i dobroga i zloga, i poštenoga i nepoštenoga, ali onima zlima i nepoštenima nije ostao dužan da osudi njihove krive i loše postupke. Ali time nije njih prekrižio, dapače, čovjeku je uvijek pružao novu priliku i šansu. Takav je bio Isus, takvi bi trebali biti i oni koji su Isusovi. ‘Idi i ne griješi više’, to je Isusova riječ. Uvijek gleda unaprijed, nikada unazad.

Isusu je silno stalo isticati važnu istinu; kad je oproštenje u pitanju, s njime nema kalkulacije, ono se ne stavlja na vagu koja jednom presuđuje u korist oproštenja a drugi puta ne. Kršćanin je jednostavno čovjek koji uvijek prašta i nikada ne osuđuje čovjeka. Iskustvo pomirenja i oproštenja ulazi u srž kršćanskoga života. Biti kršćanin i opraštati i ne osuđivati podrazumijeva jedno drugo.

Dok poziva učenike na praštanje, Isus za uzor postavlja iskustvo koje sami primamo od Boga. Iskustvo Božjeg oproštenja. Svi ga dobro poznajemo. Nikada nam Bog ne uskraćuje svoga oproštenja. Uvijek ga rado i uvijek iznova daje. Nikada nismo doživjeli da nam ne prašta jer smo opet i ponovno učinili isti prijestup. Jer smo u grijesima pretjerali. Naprotiv, raduje se svakom našem povratku i uvijek je spreman oprostiti. Taj Božji način Isus i nama stavlja kao uzor. Ništa manje. Kao što doživljavaš Božje praštanje, i sam si dužan praštati. Kao što Bog tebe razumije i prihvaća, i ti trebaš razumjeti i prihvatiti one koji su te povrijedili.

Zato se Isus ozbiljno obraća svojima svjestan da postoje očito neminovni ljudski sukobi, konflikti, razmirice i svađe. Svjestan toga u našoj životnoj realnosti, Isus nam želi jedno staviti na srce iznad svega: svi ste braća! Ako se stoga srdiš na brata svoga nadiđi uskogrudni osvetnički pristup, uzdigni se iznad razloga i uzroka konflikta, jer brat ti je, stoga nije svejedno kako ćeš mu uzvratiti. Koliko smo samo daleko od doživljavanja jedni drugih kao braće i sestara!

Zašto je baš toliko nužno opraštati, možda se i sam pitam svjestan tolikih natruha lošega u međuljudskim odnosima? Ako sam iskreni vjernik te se trudim oko svakodnevne komunikacije s Bogom, onda u njemu samome tražim nadahnuće za praštanje. Mi smo svjesni da bez Boga ne možemo. Rado mu se u potrebama utječemo molitvama i prošnjama. Iz iskustva znamo da smo toliko puta osjetili Božji odgovor na svoje molitve, a jednako tako da nam se Bog učinio dalekim, gluhim za naše potrebe. Zašto Bog ne odgovara na moje molitve? Bremenito je to i mučno pitanje. Često ga postavljamo i sebi i drugima. Možda se odgovor skriva u Isusovu uputstvu: Ako prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar. Ako pred Bogom nižeš molitve, ako dolaziš na svetu misu, a znaš da postoji u tvome okruženju i obitelji, kući ili ulici netko kome ne opraštaš nego ga osuđuješ i prezireš, ostavi molitvu za kasnije, najprije se izmiri a onda će ti molitva biti učinkovita. Ovaj Isusov poučak valjalo bi ozbiljno uzeti srcu. Svjesni smo počesto nutarnjega nemira, koji se rađa i opterećuje nas dokle god u srcu taložimo neopraštanje i osuđivanje.

Smijemo zaključiti da opraštati zasigurno nije lako i jednostavno, ali nije niti nemoguće. Potrebno je sa sebe skinuti odijelo sebičnosti, spustiti se s umišljenog brda samodostatnosti i drugome prići bez pridržaja, otvoreno i iskreno, bez licemjerja i uzimanja kamenja u ruke, već u spremnosti na oproštenje. Možda se grozimo od činjenice da se nečega treba odreći. Posvjestimo si, odričući se u ovome slučaju zauzvrat dobivamo puno više, najprije mir u srcu, a potom i radost u okruženju u kojem živimo. Želim vam uspjeha na putu pomirenja. Ne obeshrabrujte se pred zahtjevnošću toga puta. Radije zakoračite, računajući da je Bog onaj koji sve naše korake uvijek i rado podupire.