Imamo li srca kod Gospodina?

ČITANJA:

Dj 1,1-11;

Ps 47,2-3.6-9;

Ef 1,17-23 (ili: Heb 9,24-28; 10,19-23);

Lk 24,46-53

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci. I evo, ja šaljem na vas obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u silu odozgor.« Zatim ih izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bî na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.

Slušajući izvještaje današnjih čitanja – Evanđelja po Luki i Djela apostolskih – oni nam se mogu učiniti kao opis iz nekakve lijepe priče. Apostoli su stajali okupljeni oko Isusa, najednom se pojavljuje oblak, izmaglica koja ga otima njihovim očima i on bi uzet na nebo, gdje je sjeo s desna Ocu. Kraj njih su stala dva čovjeka u bijeloj odjeći, dva anđela, i postavljaju pitanje apostolima: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“

Iako nam se ovaj izvještaj može učiniti bajkovitim u vjerovanju govorimo: „i uzašao na nebo, sjedi s desnu Ocu i odonud će doći suditi žive i mrtve.“ No imamo li istovremeno stvarnu vjeru u ono što izgovaramo. Na jednom ukopu koji sam vodio slušao sam naricanje: „nikada te više nećemo vidjeti, nikada više, nikada više“ Kod svake sv. mise slušamo Božju riječ, koja nedvojbeno govori o onom svijetu i o našoj određenosti za onaj svijet. Ali? Nosimo li tu vjeru u svome srcu? Prožima li ta vjera naš život i način kako ga živimo?

I nama bi mogao Isus danas mogao reći: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili.“ Današnji horizontalizam odvraća naš pogled od vertikale, od neba. Apostole, koji su iza uzašašća Isusova ostali gledajući na nebo, anđeli su morali opomenuti riječima: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo?“ Idite i izvršite povjereno vam poslanje. Nas, uronjene u ovaj svijet i ovozemno, morali bi obratno opomenuti: Kršćani braćo, što stojite i gledate u zemlju? Upravite svoj pogled i prema gore, prema vječnom i nebeskom! Što ste se tako čvrsto uhvatili za zemaljsko i prolazno?

Sjetimo se kako na početku euharistijske službe u slavlju sv. mise, kad svećenik kaže: srca gore, mi odgovaramo: imamo kod Gospodina. Kao kršćani živeći svoju vjeru, mi jesmo dionici „putujuće Crkve“, odnosno Crkve koja je ovdje na zemlji i putuje prema vječnosti. No naša srca već su s Gospodinom, odnosno trebala bi biti. Naš život već sada je u svemu što jesmo pozvan je biti usmjeren prema nebeskom. Isus u Evanđelju po Luki govori: „Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“ Čitamo u Drugoj poslanici Korinćanima: „Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Iseljeni smo tijelom, ali duhovno i srcem već smo uzašli s Gospodinom. Isusovo uzašašće je i naše uzašašće. Ono je obećanje vječne stvarnosti u koju vjerujemo, prema kojoj usmjerujemo svoj život i koja već sada započinje u srcu onoga koji joj se po Isusu Kristu iskreno daruje. Poput apostola imamo poslanje činiti djela koja je on činio, pokazati svojim životom i djelima da je Isus Krist i danas živ i djelatan u svojoj Crkvi i da smo srcem već sada zajedno s njim.