Gospodine, umnoži nam vjeru!

ČITANJA:

Dj 5,17-26;

Ps 34,2-9;

Iv 3,16-21;

Tekst evanđelja:

»Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«

Razmišljajući o ovim Isusovim riječima u kojima Isus govori o odnosu dobra i zla u primjeru suprotnosti svjetlosti i tame, došao mi je u misli životni primjer u kojem se dobro prepoznaje ono o čemu Isus govori. Riječ je o noćnom životu. Nevjerojatno je kako izlasci i noćni život opčinjavaju mlade ljude. Sjećam se jedne grupe osmaša koji su mi počeli redovito dolaziti na susrete mladih u župi i uskoro stvorili jednu vrlo ozbiljnu grupicu za koju sam primijetio da ipak čuju neke stvari o čemu ja to njima stalno pričam. Često smo se tada dohvaćali teme izlazaka, jer je u njima bila gotovo ekspodirajuća želja da se izađe navečer u grad, da se okusi taj noćni život. Pokušavao sam im objašnjavati da takav život, ako se o njemu dobro ne promišlja, može odvesti u mnoge opasne situacije i rezultirati događajima koji trajno narušavaju dobrobit njihova života. Noć hrani maštu, sakriva požudu koje se svi zapravo sramimo i ohrabruje na postupke koji su zabranjeni i koji su baš zbog toga tako privlačni. Što ima loše u izlascima? – stalno su ponavljali.

Pokušavao sam im objasniti da je zlo skriveno, tama noći nije samo nedostatak svjetla već i prilika da zlo postane živo. Uglavnom, puno smo razgovarali o njihovim noćnim doživljajima. Uvijek sam se brinuo za svakoga od njih i molio da se očuvaju od loših utjecaja. Kako je vrijeme odmicalo, hrabrilo me je što su i dalje svakoga petka dolazili na susrete, aktivno sudjelovali u životu župe, redovito se ispovijedali i pričešćivali. Nisu izgubili vezu s Isusom i tama ih nije obuzimala. S vremenom su počeli mijenjati i svoja razmišljanja o izlascima. Počeli su otkrivati besmisao života koji se krije u alkoholu i drugim izazovima, te se pri izlascima držati zajedno kao grupa u kojoj su mogli ostvariti kvalitetno druženje. Na kraju su prošli tu fazu bez težih posljedica i snažno i odgovorno zagrabili u život.

Iskustvo te djece uvijek mi je živi primjer kako se može nadvladati tama sa čvrstom vjerom u Isusa. Oni su, vjerujući Isusu, prozreli tamu, ona za njih nije bila prilika za skrivanje sramnih pobuda, već vrijeme zabave i odmora koji ne uništava ni tijelo ni dušu. Koliko djece, nasuprot toga, ne uspijeva otkriti opasnosti tame, te ih ona opsjedne i zarobi, čineći od njih žive mrtvace koji od svjetlosti osljepljuju.

Tko ljubi tamu, djela su mu zla, mrzi svjetlost i bježi od istine. Možemo se zavaravati koliko hoćemo, ali ne možemo pobjeći od istinitosti i dubine Isusovih riječi. One se potvrđuju iz dana u dan u našoj okolini, među našom djecom i mladima. Oni koji vjeruju Isusu nadvladavaju tamu, a oni koji ne vjeruju, već su osuđeni jer posljedice tame dolaze brzo i vidljive su na svjetlosti.

Što svaki od nas može učiniti za svoje bližnje da ih tama ne proguta? Gospodine, umnoži nam vjeru!