ČETVRTAK 16:30 Na putu do Uskrsa s fra Josipom Repešom
Autor fra Josip Repeša osvrće se na jedan od detalja koje susrećemo u Isusovim posljednjim zemaljskim danima: čavao.
Foto Pexels
Foto Pexels
/Ja sam čavao, stvoren od metala, u vatri kovan i čvrsto oblikovan. Od mene se puno toga očekuje. Moram biti jamac stabilnosti, o meni ovisi čitava konstrukcija. Iskovali su me da budem čvrst, postojan, vremenu i vlazi usprkos ustrajan. Mojeg mlađeg brata su u šiljak iskovali, na koplje postavili. Ponos naše obitelji je mač, sjekira. Oni su odlika čvrstoće i preciznosti.
Kad me iskuju, od mene očekuju da drvo probijam, duboko se u njemu usidrim i sve povežem. Kod mene nema šale, nema micanja, nema bježanja. Gdje ja dođem, teško me se iskorjenjuje.
Ima nas velikih, malih, širokih i uskih sječiva. Nekad nas tako iskuju da dvije grede u cjelinu povežu. A kovači, naši oci, uvijek znojni i od čađe zamazani, kao da se natječu tko će jače udariti, koji će nas bolje užarene od ognja oblikovati. Često čujem njihovu pjesmu uz ritam čekića i strujanje toplog zraka iz kovačnice gdje nas stvaraju.
Meni su namijenili da budem duguljastog oblika, oštrog vrha i plosnate glave. Tako mogu duboko i precizno u drvo zaroniti i uz njega nešto prikovan obuhvatiti. Žao mi je drveta. Znam, boli ih naša britkoća, ali i mi moramo živjeti u njih prikovani. Radije tako, nego negdje u kutu propadati. Ja želim biti koristan, nešto prihvatiti i učvrstiti.
Toga su me dana donijeli u drvenoj posudi, ovaj put sam sretno izabran za svoj životni zadatak. Tada još nisam znao što me čeka. Umjesto dviju greda ili nekog drugog predmeta, izabrali su me da osuđenika prikujem uz drvo križa. To sam najmanje očekivao. Nisam ja za sramotne smrti, brzo će me izvaditi i iskrivljenog baciti. To nisam očekivao.
No, jedno me čudi. Umjesto da taj osuđenik kao drugi psuje i proklinje, on moli. Kao da s križa nekog hvali, zahvaljuje. Osjećam se čudno – umjesto da ja njega prikujem uz drvo, On mene prigrli. Krv me je njegova nakvasila i nekako osvježila. Tako se nekako barem osjećam korisno.
Ipak nečemu služim. Samo kratko, jer On je brzo umro, klonuo je i duh prepustio. Nekome se molio, tako sam shvatio. Kasnije su me neki pobožni ljudi pokupili s ostalim čavlima i kao neku svetinju pohranili. Ni sad ne shvaćam što se sa mnom događa. Odgojen za grubost drugima, sad i ja druge ljubim.
Fra Josip Repeša