SVAKODNEVNO U 7:30 Najveći znak – Sin Božji koji vraća život čovjeku

ČITANJA:

Gal 4,22-24.26-27.31 – 5,1;

Ps 113,1-5a.6-7;

Lk 11,29-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad je nagrnulo mnoštvo, poče im Isus govoriti: »Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin. Doista, kao što je Jona bio znak Ninivljanima, tako će biti i Sin Čovječji ovomu naraštaju.«
»Kraljica će Juga ustati na Sudu s ljudima ovog naraštaja i osuditi ih jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo ovdje i više od Salomona. Ninivljani će ustati na Sudu s ovim naraštajem i osuditi ga jer se obratiše na propovijed Joninu, a evo ovdje i više od Jone!«

Riječ Božju tumači vlč. Josip Bulat, ravnatelj Katoličke opće gimnazije u Popovači i župnik u župi Ludina:

Poštovani i dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija, srdačan vam pozdrav!

Iako riječ evanđelje znači Radosna vijest, današnje evanđelje donosi nam vrlo teške i ozbiljne riječi koje dolaze baš iz Isusovih usta: „Naraštaj ovaj naraštaj je opak. Traži znak…”

Isus ove riječi izgovara nakon što je iz jednoga čovjeka izagnao nijemoga zloduha. Oni koji su bili svjedoci toga događaja reagiraju dvojako: jedni ga optužuju da je suradnik zloduha, a drugi traže znak s neba. A pred njima je znak od kojega nema većega – Sin Božji koji vraća život čovjeku. Okorjelim srcima to ipak nije dovoljno. Traže nešto povrh toga…

I vjerujem da je većina nas pomislila: Kako su mogli tako reagirati? Kako im nije bilo dovoljno čudo koje su vidjeli i sam Isus koji je bio pred njima?

No, Isusove riječi upućene su svakom naraštaju, pa tako i našem. Mogli bismo reći da živimo u povlaštenom vremenu jer Isus je već došao i spasio nas ne samo od grijeha i smrti nego, kako je rekao jedan teolog, spasio nas je od besmisla.

Ostao je s nama u sakramentima, u svojoj riječi, u Crkvi, a na poseban način u euharistiji. Ali imam dojam da nam to nije dovoljno. Tražimo još neki znak s neba, tražimo čudo povrh čuda, a ne vidimo čudo ispred sebe. Zamislimo samo da Crkva već gotovo dvije tisuće godina, bez prekida lomi kruh odnosno slavi euharistiju i naviješta živu Božju riječ.

Zar već to samo po sebi nije čudo? Zašto onda crkve nisu dupkom pune kada izložimo Presveti oltarski sakrament u tišini?

Zašto onda mi svećenici stalno potičemo vjernike na dolazak na svetu misu jer smo svjesni da premalo vjernika, u odnosu na ukupan broj, dolazi u crkvu? Zato što nam je kao Crkvi potrebno obraćenje!

Znak Jonin iz evanđelja nije samo reminiscencija na Kristovo uskrsnuće, već također i podsjećanje na proroka Jonu koji je Ninivljane pozivao na obraćenje. Zato su Crkvi potrebni vjernici koji će biti više na koljenima pred Isusom, da bi tek nakon toga mogli djelovati.

Dragi slušatelji, Crkva se danas spominje jednoga mladog sveca – svetoga Carla Acutisa. On je za današnju Crkvu također jedno čudo. On je uzor mladoga čovjeka koji je, unatoč okruženju u kojem je mogao postati svakakav, postao svet. Zašto? Zato što je bio na izvoru svetosti. Gotovo svaki dan išao je na svetu misu, a kada god je mogao, ostajao je u klanjanju, da bi onda iz te ljubavi prema Bogu mogao djelovati i prema bližnjemu. Poznata je njegova rečenica: „Euharistija je moja autocesta za Nebo.“

Carlo je zaista živio mistiku svakodnevice jer nije tražio znak s neba, već je prepoznao najveće čudo i najveći znak – Božjega Sina koji se daruje u običnom kruhu i u malo vina s nekoliko kapi vode.

Zanimljivo je kako Isus danas u evanđelju kaže da će upravo pogani – Ninivljani i Kraljica od Sabe – osuditi ovaj naraštaj. Ninivljani su se obratili, a kraljica od Sabe tražila je i našla mudrost kod Salomona. A pred nama je netko veći od Jone, netko veći od Salomona i nešto veće od Hrama. Pred nama je Krist, najveći znak i najveće čudo!

Hvaljen Isus i Marija!