SVAKODNEVNO U 7:30 Kakav trag ostavljaš?

ČITANJA:

Jr 18,1-6;

Ps 146,1b-6b;

Mt 13,47-53

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi.«

»Jeste li sve ovo razumjeli?« Odgovore mu: »Jesmo.« A on će im: »Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro.«

Kad Isus završi sve ove prispodobe, ode odande.

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, biokovski dekan i župnik Župe Vrgorac:

Hvaljen Isus i Marija, mir i dobro!

Jedan je stariji čovjek rekao nešto što mi je ostalo u sjećanju: “Na kraju života neće biti važno koliko sam imao, nego što sam ostavio u ljudima.”

Koliko je u toj rečenici mudrosti.

Često živimo kao da se život mjeri uspjesima, titulama, kućama, automobilima ili novcem. Trudimo se ostaviti trag, ali ponekad zaboravimo da najveći trag ne ostavljamo u stvarima nego u ljudskim srcima.

Današnje Evanđelje Isus započinje slikom ribarske mreže. Mreža zahvaća različite ribe. Tek kada dođe na obalu, vidi se što je vrijedno, a što nije. Tom slikom Isus ne želi u nama probuditi strah, nego odgovornost.

Želi nas podsjetiti da naš život ima cilj. Nismo stvoreni da samo prolazimo kroz dane, nego da svaki dan postajemo sve sličniji Bogu koji nas ljubi.

A onda Isus postavlja jedno kratko pitanje svojim učenicima:

“Jeste li sve ovo razumjeli?”

To je zanimljivo. Ne pita ih jesu li sve zapamtili. Ne pita mogu li ponoviti svaku prispodobu. Pita jesu li razumjeli.

Jer razumjeti Evanđelje znači mnogo više nego poznavati njegove riječi.

Može čovjek znati gotovo cijelu Bibliju napamet, a opet ostati zatvoren za ljubav. S druge strane, netko tko jedva zna nekoliko molitava može svakoga dana živjeti Evanđelje kroz dobrotu, poštenje i praštanje.

Vjera se ne mjeri količinom naučenoga, nego količinom življenoga.

Zatim Isus govori o domaćinu koji iz svoje riznice iznosi “novo i staro.”

Kako je lijepa ta slika!

Mudri domaćin ne odbacuje staro samo zato što je staro. Ali se ni ne boji novoga samo zato što je novo. On zna prepoznati vrijednost i jednoga i drugoga. To vrijedi i za naš život.

Lijepo je čuvati obiteljske običaje, uspomene, vjeru koju smo primili od roditelja i djedova. To je naše blago. Ali ta se vjera ne smije pretvoriti u muzejski predmet koji samo čuvamo od prašine.

Ona mora svakoga dana pronaći novi način da dotakne čovjeka.

Možda danas više nego ikada trebamo znati spojiti staro i novo: staru vjernost i novu gorljivost, stare vrijednosti i nove načine dobrote, drevno Evanđelje i suvremenog čovjeka koji traži smisao.

To je izazov svakome od nas.

Na kraju dana neće nas Bog pitati jesmo li živjeli u prošlosti ili jurili za svakom novošću. Pitat će nas jesmo li ljubili.

• Jesmo li bili pošteni kada nas nitko nije gledao?

• Jesmo li znali oprostiti?

• Jesmo li nekoga podigli kada je pao?

• Jesmo li svojim riječima donosili mir ili nemir?

To su pitanja koja ostaju.

Zato danas zastanimo na trenutak i pogledajmo svoju “riznicu”. Što u njoj nosimo? Ima li u njoj zahvalnosti, dobrote, strpljenja, vjere? Ili smo je ispunili brigama, zamjeranjima i razočaranjima?

Bog nas svaki dan poziva da iz srca iznosimo ono najbolje što je u njega posijao. Jer čovjek postaje bogat ne po onome što je uspio skupiti za sebe, nego po dobru koje je podijelio s drugima.

Neka nam današnje Evanđelje ostavi jednostavnu misao za cijeli dan: najveća životna riznica nije ono što čuvamo pod ključem, nego ljubav koju smo imali hrabrosti darovati.

Mir tebi!