SVAKODNEVNO U 7:30 'Ja sam s vama, ne bojte se'

ČITANJA:

Jr 28,1-17;

Ps 119,29.43.79-80.102;

Mt 14,22-36

Tekst evanđelja:

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Pošto preploviše, dođu na kraj, u Genezaret. I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Jure Šarčević, povjerenik za posvećeni život Zagrebačke nadbiskupije:

Poštovani slušatelji, hvaljen Isus i Marija!

Današnje evanđelje sv. Mateja (Mt 14, 22-36) jedno je do najljepših. Prikazuje nam Isusovo očitovanje učenicima u oluji na Genezaretskom jezeru. Nakon što je nahranio mnoštvo, Isus je prisilio učenike da uđu u lađu i odu na drugu stranu, dok on je otišao na goru moliti u samoći.

Pred nama je prizor koji dobro ocrtava naš kršćanski život i naš put. A on je prijelaz iz straha u povjerenje, iz oluje u mir Kristove prisutnosti. Ova zgoda nije samo izvještaj o čudu na moru, već snažna pouka o tome kako Isus odgaja svoje učenike za “više stvari” .

Kao da Isus namjerno dopušta učenicima da budu sami u oluji, bez njega u lađi, kako bi ih naučio hrabro podnositi nevolje i pripremiti ih za još veće kušnje.

Često se i mi u svojim životnim nevoljama osjećamo ostavljenima, dok ‘lađu’ našega života udaraju valovi sa svih strana. No, Isusova molitva na gori nije odsutnost. Ona je trajna zagovornička prisutnost, koja bdije nad nama čak i kad ga ne vidimo.

O četvrtoj noćnoj straži, a to je zapravo svitanje novog dana, Isus dolazi hodajući po moru. Učenici, prestrašeni, viču: “Utvara!”.

Isus ih odmah tješi i umiruje: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se! Ove Isusove riječi nisu samo utjeha prestrašenim učenicima. One objavljuju njegovo ime, koje glasi: “Ja sam“.

To Isusove ime često susrećemo, posebno u evanđelju sv. Ivana, gdje se ono spominje sedam puta. Tim imenom Isus opisuje svoj odnos prema vjernicima. Kaže:

„Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti”  (Iv 6,35.41.48.51)

„Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami” (Iv 8,12; 9,5)

„Ja sam vrata ovcama… Tko uđe kroza me, spasit će se” 1 3. (Iv 10,7.9)

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce” 1 3. (Iv 10,11.14)

„Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će” 1 2. (Iv 11,25)

„Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni” 1 4. (Iv 14,6)

„Ja sam pravi trs, a Otac moj – vinogradar… Ja sam trs, vi loze” 1 2. (Iv 15,1.5)

Petar, uvijek najgorljiviji, traži dokaz: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!”. Isusov poziv je kratak: “Dođi!. Dokle god je Petrov pogled bio uprt u Isusa, on je hodao po vodi, nadvladavajući zakone prirode snagom vjere. No, čim je primijetio “jaki vjetar”, uplašio se, posmunjao i počeo tonuti.

To je slika svih nas: tonemo onog trenutka kada dopustimo da okolnosti i problemi postanu veći od našeg povjerenja u Krista. Ipak, Petrov krik “Gospodine, spasi me!” odmah pokreće Isusovu ruku. Isus ga ne ostavlja, pruža mu ruku, prekorava njegovu sumnju i spašava ga da ne potone.

A nama poručuje. Kad nadođu nevolje i teški trenutci, nemojmo misliti da je Bog ‘utvara’ ili kazna. Upravo tada on dolazi. Naš “hod po vodi” – bilo da je riječ o opraštanju, strpljivosti ili žrtvi – moguć je samo ako gledamo u Njega, a ne u “vjetar” tuđih mišljenja ili vlastitih slabosti.

Evanđelje završava u Genezaretu, gdje su ljudi samo doticali skute Isusove haljine i ozdravljali. To nas podsjeća na snagu sakramenata i jednostavne vjere koja traži samo blizinu Gospodina. Zato živom vjerom molimo.

Gospodine, daj nam milost da u svakoj oluji čujemo tvoj glas: “Ja sam, ne bojte se!” I kad počnemo tonuti, neka tvoja ruka bude tu, da nas podigne i uvede u mir tvoje prisutnosti u lađi!