SVAKODNEVNO U 7:30 Dosljednost kršćanskog življenja

ČITANJA:

vl.: Iz 49,1-6;

Ps 139,1-3.13-15;

Dj 13,22-26;

Lk 1,57-66.80

Tekst evanđelja:

Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome.

Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.

Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Luka Žeželj:

Danas slavimo svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja i u evanđelju vidimo da već od samoga rođenja okolina ima neka očekivanja od nas. Želi nas uklopiti u neki okvir, zadati nam neke uvjete za naše postojanje. U evanđelju se razvija rasprava oko imena. Naizgled nešto vrlo banalno, ali ime je nešto vrlo osobo, vrlo intimno. U Biblijskom smislu ime često određuje poslanje koje je Bog namijenio osobi i Ivanova okolina odmah na početku želi promijeniti njegovo ime. Ne daje se baš neki očigledan razlog, ali u ime nekakve tradicije oni nameću ime njegovoga oca. Kao da okolina ne želi dopustiti da se nešto promijeni, odnosno da nešto izađe iz zadanih okvira.

S druge strane Božje djelovanje traži upravo to, izlazak iz okvira. Traži promjenu u ustajalom načinu razmišljanja koji možda uzrokuje više štete nego koristi. Takva promjena često nije dobrodošla. Iz nekih razloga loši običaji se lako ukorijene i pružaju otpor kada su ugroženi. Drugim riječima tako je i s grijehom, on se uvijek odupire i nastoji se održati i onaj koji želi izaći iz njegovih okvira često se proglašava čudnim ili ludim.

Kada na koncu i sam Zaharija potvrđuje Ivanovo ime narod se pita: što će biti od toga djeteta? Svijet često ne zna kako bi se postavio prema Božjim ljudima. Ne zna što bi s njima. Ako ih ne uspije pokvariti, ako ih ne uspije nečime kupiti ili zavesti, ako ih ne uspije iskoristiti i uplesti u svoju igru jednostavno ne zna kako da se postavi i onda se najčešće pokušava riješiti onih koji žele ostvariti poslanje koje im je Bog namijenio. Tako je i s nama kršćanima, kada želimo živjeti dosljedno svome kršćanskom imenu postajemo problem ovome svijetu, jer ne zna kako da se od nas obrani. Zato nikada neće biti lako živjeti kao Kristov učenik, ali odustati znači napustiti svoje ime, napustiti svoj identitet. Odustati od kršćanskog života znači ne ispuniti poslanje koje mi je Bog dao.

Ivan je svoj život proživio neobično, nije se uklapao u okvire svojih sunarodnjaka, ali je mnogima bi znak pomoću kojega su pronašli Boga. Mnogima je upravo on bio put do obraćenja, ali i put do Isusa kojega su i neki njegovi učenici zasigurno prihvatili i slijedili. To je ono na što smo i mi pozvani: da poput Ivana ostvarimo svoje poslanje i budemo oni koji će zalutale voditi obraćenju i vjeri u Krista Isusa.