SVAKODNEVNO U 7:30 Živimo li u nadi i spremnosti za Božje čudo?

ČITANJA:

Dj 6,1-7;

Ps 33,1-2.4-5.18-19;

Iv 6,16-21

Tekst evanđelja:

Kad nasta večer, siđoše Isusovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima. More se uzburkalo od silnog vjetra što je zapuhao. Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa gdje ide po moru i približava se lađici. Prestraše se, a on će njima: »Ja sam! Ne bojte se!« Htjedoše ga uzeti u lađicu, kadli se lađica odmah nađe na obali kamo su se zaputili.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša, župnik Župe Vrgorac:

Mir vama, dragi slušatelji Katoličkog radija!

Evanđelje nas danas vodi k moru, u večernjim satima, kada su Isusovi učenici, umorni i zabrinuti, krenuli valovitim Genezaretskim morem prema Kafarnaumu. More se uzburkalo, vjetar ih je nosio, a strah se uvukao u njihove misli. I tada ugledaju Isusa kako ide po vodi. Prestrašeni, još uvijek ne vjeruju svojim očima, a on im poručuje: «Ja sam! Ne bojte se!»

Riječ „Neboj se!“ u svetom Pismu napisano je točno onoliko koliko je dana u godini. Kao da nam Nebeski pisac svaki dan želi isto reči: Ne boj se! Ja sam s tobom!

Koliko puta u svakodnevnom životu osjećamo isto? Krenemo prema nekom cilju, trudimo se, planiramo, a iznenada valovi problema i neizvjesnosti nas okruže. Možda se radi o bolesti, neuspjehu na poslu, napetosti u obitelji ili jednostavno osjećaju da smo sami u svojim strahovima. I baš tada očekujemo čudo – da netko dođe, da se problem riješi, da nas netko utješi.

No često, kada se čudo pojavi, naš um ne dopušta vjeru. Kad se situacija neočekivano riješi, ili se kroz neki događaj pokaže Božja prisutnost, kažemo: «To je nemoguće, slučajnost…» Baš kao učenici, koji su Isusa vidjeli kako hoda po vodi, ali je njihov strah skoro nadjačao divljenje i vjeru.

Današnje evanđelje poziva nas razmisliti: u kojem smjeru usmjeravamo svoju vjeru i život? Živimo li u nadi i spremnosti za Božje čudo, ili ga već unaprijed odbacujemo jer nam se čini nevjerojatno? Naš Uskrs, naša svakodnevna uskrsna radost, počiva u prepoznavanju Božje prisutnosti u svakom malom, neočekivanom trenutku.

Zamislimo jednostavan primjer. Netko se brine za bolesnog člana obitelji, prati vijesti, planira posjete, moli i nada se ozdravljenju. I tada se dogodi nešto što je nadilazi očekivanja – liječnici najave poboljšanje, prijatelji pruže pomoć, netko prinese utjehu. Čudo se dogodilo, a ipak, teško se prihvaća. Strah, nevjera, sumnja – sve to može zasjeniti Božju prisutnost.

Uskrs nas uči da tražimo Isusa usred naših „uzburkanih mora“, prepoznajemo njegove znakove čak i kad izgledaju nevjerojatno. Naša vjera nije samo u očekivanju čuda, već u sposobnosti da im vjerujemo, dopustimo promjene našeg srca i puta.

Neka nas ova priča podsjeti: kad život izgleda nemoguće, kad strah preplavi, upravo tada Krist hoda do nas, pruža ruku i kaže: «Ja sam! Ne bojte se!» Vjera koja se otvara čudu, život koji slijedi Uskrsloga, vodi nas k miru i hrabrosti da kročimo dalje, čak i kad valovi prijete da nas obore.