SVAKODNEVNO U 7:30 Položi svoje nade u Boga

ČITANJA:

od dana: 1Kr 2,1-4.10-12;

Otpj. pj: 1Ljet 29,10-12;

Mk 6,7-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih počne slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe, i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Antun Faltak, sudski vikar Bjelovarsko-križevačke biskupije:

Poštovani slušatelji Hrvatskog katoličkog radija,

Draga braćo i sestre!

u jučerašnjem evanđelju, Isus je u svom zavičaju susreo svoju braću i sestre, susjede i prijatelje koji su bili njegov dom, njegova kuća, mjesto gdje se utjelovio i gdje je, kao Riječ Očeva, postavio sebi šator ljudski. No s njihovom nevjerom, ostao je bez doma. Zato je obilazio po selima uokolo i naučavao, a svoje učenike poslao je dva po dva da u njegovo ime potraže dom i domove u kojima mu se vjeruje, u kojima njega i njegove primaju kao svoje, kao braću i sestre.

Zapovijed je Isusova da učenici putuju bez štapa, bez kruha, bez torbe i novca, samo u sandalama i s jednom haljinom. Bez štapa za obranu i za borbu, bez kruha i torbe sa zalihama, bez novca u džepovima, samo u sandalama i s jednom haljinom na sebi – tako su opremljeni samo oni koji su doma, koji su u svojoj kući, koji se osjećaju sigurno i „među svojima“.

Jučer smo molili za milost da nas vjera u Isusa otvori onima koje susrećemo pored nas, da ih primamo kao braću i sestre, kao rođake i prijatelje. Radi nevjere braće i sestara u svom zavičaju, Isus je ostao bez doma. Sada šalje svoje učenike, i šalje ih bez štapa i torbe, bez kruha i novca – jer tamo gdje su oni koji ih primaju u Njegovo ime, koji im vjeruju i koji im žele dobro – tamo su kao doma, u njihovoj kući nalaze se kao u svojoj kući, u sandalama i u jednoj haljini, na sigurnom i među braćom.

U onoj kući u kojoj se ispovijeda vjera u Isusa Sina Božjega, među ljudima koji mu se raduju i koji Njemu vjeruju – Isus nalazi svoj dom i svoju obitelj.

Danas izaći iz vlastita doma bez mobitela, bez novčanika, bez kartica i osiguranja bilo bi kao izaći u pustinju. Uglavnom se oslanjamo na sebe, polažemo nade u ono što imamo i znamo. Biti autonoman, ne ovisiti o nikome drugome – cilj je koji treba postići i koji mislimo da nas može spasiti i dati nam slobodu. Međutim kamo možemo stići bez drugoga, bez auta koji su drugi gradili, bez ceste koju su pripremili, bez kruha koji su umijesili, bez odjeće koju su sašili. A kada bismo sve to sami mogli i znali uraditi – kamo bi mogli uopće bez Onoga koji je nas i sve stvorio.

Stoga je važno zahvaliti što ne znamo i ne možemo živjeti nego zajedno – što ovisimo jedni o drugima, što nitko nije kuća za sebe već smo jedni drugima dom. Budimo kadri jedni drugima dolaziti s riječju obraćenja, svetošću koja pobjeđuje zlo, ljubavlju i brigom koja lijeći i ozdravlja.

Budimo kadri danas učiniti da se drugi osjećaju u našoj blizini kao u toplini i sigurnosti svoga doma, kao pored brata, sestre, prijatelja.

Od srca vam želim blagoslovljen ovaj dan.