SVAKODNEVNO U 7:30 Temelj koji ne ruši ni bujica ni teret povijesti
vlč. Josip Šimatović
vlč. Josip Šimatović
ČITANJA:
1Tim 1,15-17;
Ps 113,1-5a.6-7;
Lk 6,43-49
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Govoraše Isus svojim učenicima: »Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom, niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.«
»Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«
»Što me zovete ‘Gospodine, Gospodine!’, a ne činite što zapovijedam? Tko god dolazi k meni te sluša moje riječi i vrši ih, pokazat ću vam kome je sličan: sličan je čovjeku koji gradi kuću pa iskopa u dubinu i postavi temelj na kamen. A kad bude poplava, nahrupi bujica na tu kuću, ali je ne može uzdrmati jer je dobro sagrađena. A koji čuje i ne izvrši, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na tlu bez temelja; nahrupi na nju bujica i umah se sruši te bude od te kuće razvalina velika.«
Riječ Gospodnja.
Riječ Božju tumači vlč. Josip Šimatović, upravitelj svetišta Crkve hrvatskih mučenika i župnik župe Sv. Nikole na Udbini, te vojni i policijski kapelan:
Dragi slušatelji, draga braćo i sestre u Kristu!
Danas nam Evanđelje donosi slike koje svi razumijemo – drvo i njegov plod, kuću i njezin temelj. Isus ne teoretizira. Ne koristi apstraktne pojmove. On govori iz života – za život.
“Svako se stablo po svome plodu poznaje” i “Tko moje riječi sluša i vrši ih, sličan je čovjeku koji gradi kuću na stijeni.” Ove Isusove riječi nisu upućene samo narodu iz Galileje. One su danas upućene i nama – a posebno snažno odzvanjaju danas dok slavimo Dan hrvatskih mučenika.
Isus nas podsjeća da se čovjek ne mjeri po riječima, nego po plodovima života. Možemo mi govoriti “Gospodine, Gospodine” – ali ako ne činimo ono što Isus govori, naše riječi su prazne, poput stabla bez ploda. Plod dolazi iz srca, jer Isus kaže: “Iz obilja srca usta govore.” Ako je srce ispunjeno Bogom – tada plodovi ne mogu biti drugačiji nego: praštanje umjesto mržnje, istina umjesto laži, vjernost umjesto sebičnosti, hrabrost umjesto kukavičluka.
Isus opisuje dvije kuće. Obje izgledaju dobro – dok ne dođe nevrijeme. A onda se vidi koja ima temelj, a koja nema. Kuća bez temelja – to je vjera bez djela. Vjera na papiru, ali ne i u životu. A kuća na stijeni – to je vjera provjerena u kušnji. I tu dolazimo do hrvatskih mučenika.
Na Udbini, na Krbavskom polju, 1493. godine – tisuće hrvatskih vojnika dalo je život, ne iz koristi, ne iz interesa, nego za obranu vjere i naroda. Tako nije bilo samo u krbavskoj tragediji, nego u svim stoljećima do današnjih dana. Bili su vojnici – ali i svjedoci. Mučenici, jer su umirali s vjerom u Boga i ljubavlju prema domovini. Njihova žrtva – kao i žrtva tolikih kroz povijest – pokazuje što znači graditi kuću na stijeni. Zidovi su pali – ali ostao je temelj vjere.
I mi danas živimo na tom temelju. Zato Dan hrvatskih mučenika nije dan žalovanja – nego dan zahvale i ponosa jer su naši sunarodnjaci u najtežim trenucima pokazali kakva je vjera koja ne izdaje, vjera koja stoji, vjera koja rađa plodove svetosti.
Dragi slušatelju, ti i ja danas nismo pozvani proliti krv, možda nećemo nikada stajati na bojištu – ali svakodnevno smo pozvani biti vjerni. Jer i danas dolaze bujice: bujice ravnodušnosti, bujice sebičnosti, bujice površnosti gdje sve postaje “svejedno”.
Ako nemamo temelj, sve će nas to odnijeti. Ali ako u tišini svakodnevice, u molitvi, u opraštanju, u istinoljubivosti – gradimo na Kristu, onda ćemo i mi biti dio te žive kuće vjere, zidane kroz stoljeća – od mučenika, majki, radnika, svetaca, običnih ljudi koji su živjeli Evanđelje. Zato neka Dan hrvatskih mučenika bude za nas poziv da ne živimo površno, nego hrabro i dostojanstveno, donoseći dobar urod vjere, u ljubavi prema Bogu i bližnjima.
Amen.

Crkva hrvatskih mučenika na Udbini.