SVAKODNEVNO U 7:30 Isusova opipljiva blizina u euharistiji

ČITANJA:

Dj 9,1-20;

Ps 117,1-2;

Iv 6,52-59

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Židovi se među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« To reče Isus naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači vlč. Lovro Biškup:

Dragi slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, draga braćo i sestre, u današnjem odlomku iz evanđelja zanimljivo je primijetiti nekoliko detalja. Kao i proteklih dana, evanđelist Ivan nastavlja inzistirati na Isusu kao kruhu koji daje život i to ne bilo kakav život. Ipak, sada želi proširiti i upotpuniti tu duboku simboliku. Isus će reći: «Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nemate života u sebi». Da bismo imali život, potreban nam je Isusovo tijelo, ali sada se želi istaknuti i Isusova krv. No, što to znači? Svakome tko nije upućen u sakramentalno značenje ovih riječi, svakako će se zapitati zajedno sa židovima: «Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo»? No, ovdje Isus čini vrlo jaku poveznicu sa vrlo važnom praksom židovske vjere, a to je obredno prinošenje žrtava. Već Kajin i Abel prinose žrtve Bogu, prije svega kao zahvalu.

Kroz stoljeća židovske vjere ti obredi će postati sve složeniji, a jedno od najvažnijih žrtava bit će prinošenje janjeta i to muškog mladunca bez mane na Pashu kao znak otkupljenja i kao spomen na onu noć kada je Bog oslobađao svoj narod iz egipatskoga ropstva. Naime, tu noć židovi su morali krvlju janjaca označiti svoje nadvratnike i oba dovratnika kao zaštitu. U toj pashalnoj noći egipatskom zemljom će proći duh i pobiti sve egipatske prvorođence. U kuće označene krvlju duh Božji neće zalaziti. Stoga je ta slika krvi vrlo jaka i vrlo važna. Ona je znak zaštite. U njoj je život. Ovdje je sada važno zamijetiti nekoliko stvari. I Isus će proliti krv na slavlje židovske Pashe. Nadalje, kada se iz tijela ispusti krv, tijelo umire, a kada se krv obnavlja, i život se obnavlja. Koliki su donori krvi spasili života drugih. I Isus po svojoj žrtvi na križu donira krv, obnavlja život svakom grešnom tijelu. I Isus, dakle, po sakramentu tijela i krvi svoje označava svakoga tko u Njega vjeruje da, u posljednji dan, takvoga mimoiđe duh osude te da ga primi Otac milosrđa. Stoga uz pretvorbu kruha u tijelo Kristovo i pretvorba vina u krv Kristovu ostaje sveti i neizostavni dio svakog liturgijskog slavlja. A mnoga su i svjedočanstva kao ono naše u Ludbregu, a i u mnogim drugim svetištima svijeta koja govore o samoj naravnoj promjeni vina u krv.

Snažan je to znak da nam je Gospodin u presv. Euharistiji na otajstven način tako opipljivo blizak. Želimo li susresti Isusa, taknuti Ga i biti taknuti, ne moramo daleko putovati, On je tu za nas na svakoj sv. Misi. Završio bih ovo današnje razmatranje stihovima poznate i drage popijevke našim hrvatskim hodočasnicima u Ludbreg: «Zdravo, krvi Isusova, na oltaru posvećena. Zdravo, krvi Isusova, za nas grješne prolivena! O, uz grozne za me boli, Isus krvcu svetu proli. Svojom Krvlju dug moj plati, život izgubljen mi vrati. Zlo opere krv ta svako, slabim daje piće jako. Njene kapi srdžbu blaže, put nam k nebu ona kaže. Abelova kazna zvala, krv Kristova spas nam dala. Srce krije kap nje rosi, bijes pakleni njeg ne kosi. Svaki poklon svetoj krvi, silu ona vražju smrvi. Poklon dakle, vazda slava, Božjoj krvi nek se dava!». Hvaljen Isus i Marija!