SVAKODNEVNO U 7:30 Otvori Bogu vrata svoga srca

ČITANJA:

Otk 14,14-19;

Ps 96,10-13;

Lk 21,5-11

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«

Tada im kaže: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahotâ i velikih znakova s neba.« Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša:

Hvaljen Isus i Marija, dobro jutro, dragi brate i sestro! Sigurnost, to je u posljednja vremena često ponavljani izraz. Osjećamo se tako često ugroženi zbog raznih ratova, nejednakosti koja često izaziva nove sukobe, socijalne razlike koje razdvajaju ljude. Nesigurnost na visokim pozicijama, razlike i sukobi stvaraju nemir i nevolje na nižim nivoima društva. Nekima odgovara nejednakost, razlike, sukobi i nemiri. Poznata je izreka koja je u svim povijesnim razdobljima strategija ratovanja: Podijeli, pa vladaj. U nemirima ljudskih tragedija često nam se javljaju „mesijanski smjerovi“ u duhovnom i društvenom smislu koji nam, ako ih nasljedujemo jamče sigurnost i dugovječnost. U izbornim političkim procesima kandidati obećavaju preokrete, stabilnosti i ispravljanja nepravdi, na raznim se platformama pojavljuju duhovni voditelji, koji će kao prosvjetljeni kršćani ili vjerski magi, svijet okretati na bolje smjerove. Učini li nam se u ovim metežima kako Istinski Bog šuti, dok ostali viču svatko svoje parole.

Reći nekom političaru da mu je program prožet fantazijama, ili nekom duhovnom prosvjetitelju da malo pripazi na svoje nastupe – često je unaprijed osuđeno na propast jer će se aktivirati mnogi pristaše te politike ili religije prozivajući našu dobru volju dvoličnošću, suprotnošću ili čak prozvati nas slugama nečistoga.

Isus je dobro primijetio kako njegov narod luta, kako je i prorok Jeremija u svoje vrijeme povikao: Čak i proroci i svećenici lutaju po zemlji i ništa ne znaju. Pouzdaju se u blještavilo i sjaj Hrama, buku svjetine koji hodočaste u Hram i onih koji uz Hram dobro žive planirajući usporedo svoju budućnost. Isus, Kralj svega stvorenoga, upozorava kako sve ima svoj kraj, svoju nesigurnost ako se ne temelji na iskrenosti i ljubavi prema Bogu. Gubitak iskrenosti i pravog zajedništva koje nezaustavljivo nadahnjuje živi Bog postaje početkom kaosa u kojem će „narod ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva.“

Poznato je mjesto gdje je Isus zaplakao nad Jeruzalemom, na Maslinskog gori, mjesto u razini židovskog Hrama. S tog je mjesta Isus suznih očiju navijestio dolazeći nemir koji se stoljećima pripremao i nažalost do danas nije uminuo. I danas Isus plače kada se vrata našega srca, pastirâ i Crkve zatvaraju pred Gospodnjim iznenađenjima, ne prepoznajući Onoga koji donosi mir. Umjesto da u osobnoj molitvi, sakramentalnom zajedništvu Crkve iskreno osjećamo poticaje Duha Svetoga koji uvijek poziva, nadahnjuje, potiče na mir i zajedništvo, nerijetko ćemo tražiti nešto ekstra čime bi opravdali svoja lutanja. Koliko nas privlači senzacionalna poruka ili objava, vijest o ozdravljenju ili čudu dok u isto vrijeme ne vidimo, ne čujemo za Isusovo čudo kojim se u Euharistijskoj žrtvi svakodnevno utjelovljuje. Tako postajemo zainteresirani za nešto novo, izvanredno ali ne nužno ispravno.

Mir Isusov je često zamijenjen sigurnošću politike ili isprazne povremene vjere u kojem nema mjesta za Boga Isusa Krista. Pitam se jesmo li mi kršćani, koji poznajemo vjeru, katekizam, koji idemo svake nedjelje na misu, jesmo li, dakle, zadovoljni? Sve smo uredili i nije nam potreban Gospodinov posjet? A Gospodin ne prestaje kucati na vrata svakoga kršćanina i svoje Crkve. Ako se ne otvore vrata našega srca, naše Crkve, onda Gospodin i danas plače. Vrata srca možemo jedino mi otvoriti Bogu kako ih često otvaramo drugima, nepotrebnima ili štetnima za naš život, našu vjeru.