SVAKODNEVNO U 7:30 Služenje – dio kršćanskog poziva

ČITANJA:

Ez 1, 2-5.24-28c

Ps 148, 1-2.11-14

Mt 17, 22-27

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad su se jednoć učenici okupili oko Isusa u Galileji, reče im Isus: »Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti.« I ožalostiše se silno. Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: »Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?« »Plaća«, odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: »Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?« Kad on odgovori: »Od tuđih!«, reče mu Isus: »Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se.«

Riječ Božju tumači fra Marinko Vukman:

Kad bismo se povodili za današnjim menadžerima i tvorcima javnog mnijenja, suvremeni bi ‘izborni stožeri’ i tvorci javnog mnijenja savjetovali Isusu da se prepusti da ga nose valovi uspjeha, da ga ponese zanos i uspjeh u narodu te da pokuša pridobiti svijet za sebe.

Isus međutim djeluje sasvim drukčije, potpuno suprotno. Prema Evanđelju on obilazi galilejska sela, ‘nije htio da to itko primijeti’, a on sam uči svoje učenike kako će ‘Sin Čovječji biti izručen u ruke ljudima koji će ga osuditi i ubiti’. Isus ne želi ni slavu ni pljesak publike, ne želi skrenuti pozornost na sebe niti želi ikakvo priznanje. Ne, u njegovim je očima to golemi promašaj, pa čak i razmišljati u pojmovima zemaljske slave.

Isus govori o svojoj smrti i uskrsnuću, na silnu žalost svih učenika. Oni nikako da shvate Isusovu logiku i postupke. On im govori o neizbježnosti progona, patnje i smaknuća, nečasne smrti u Jeruzalemu. Put u Jeruzalem je put prema zemaljskom svršetku njegova života i novom početku u slavi Očevoj. Drugi put govori o svojoj smrti u Jeruzalemu, ali i o uskrsnuću. Oni ne shvaćaju, ali su u sebi duboko potišteni i žalosni.

U drugom dijelu riječ je o hramskom porezu koji su morali plaćati svi Židovi, ali i riječ o slobodi djece i sinova. Isus je svjestan svoga bogosinovstva, slobodan je od hramskoga poreza i Hrama te njegovih propisa i zakona, a i učenici su dionici te novostečene slobode uz Isusa. Isus pak ne inzistira na svojoj slobodi i svome pravu, pa ni učenici ne smiju dati povoda bilo kome za kakvu sablazan.

Isus pita, od koga to ubiru poreze zemaljski vladari. Odgovor je jasan, od podložnika. Neki je rimski povjesničar zabilježio u svojoj “Historia” o nekome rimskom namjesniku u Siriji ovako: “Došao je kao siromah u bogatu zemlju, a napustio je kao bogataš siromašnu zemlju!” Čovjek je do maksimuma iskoristio svoje „pravo“, izrabljujući druge…

Isus naviješta Božje kraljevstvo. Ono je već prisutno i djeluje, poput kvasca ili soli u tijestu svijeta. To Božje kraljevstvo relativizira svaku zemaljsku vlast. Iako je Božje kraljevstvo, kraljevstvo pravde, ljubavi, istine, mira, ipak Isus respektira društvene i građanske obveze prema društvu i vlastima. Pavao će reći: “Nikome ništa ne dugujte – osim ljubavi!” Dužni smo ljubiti sve bez razlike. Vjernik nema što izgubiti na ovome svijetu. Stoga je diakonia = služenje = ljubljenje, dio kršćanskoga poziva.