SVAKODNEVNO U 7:30 Zaručnička duša

ČITANJA:

vl.: Hoš 2,16b.17b.21-22;

Ps 45,11-12.14-17;

Mt 25,1-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«

»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’«

»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fr. Mislav Peček:

Svaka je ljudska duša koja se opredijelila za život s Bogom, i odlučila odgovoriti na Njegov poziv da budu jedno i da dođe u stanove koje je za nju pripremio Otac nebeski, zaručnička duša. Prvenstveno je Kristova Crkva zaručnica koja skupa s njime tvori jedno mistično tijelo, no i svaki ud te Crkve, a to smo mi, na poseban način živi tu zaručničku dimenziju. Drugim riječima, svaki vjernik i vjernica mogu se usporediti s djevicama o kojima Isus priča u prispodobi. Sam Isus je zaručnik koji nas ima povesti u kraljevstvo nebeske, ali ne bez uvjeta. Uvjet ove prispodobe bilo je čuvanje ulja svjetiljke. I lude i mudre djevica imale su svjetiljke. Odnosno, i jedne i druge imale su vjeru u Krista. I lude i mudre djevice su pozaspale kako je zaručnik okasnio. Drugim riječima, slabost ljudske naravi po kojemu zaboravljamo ono bitno pogađa i jedne i druge. No razlika je u ulju. Ulje predstavlja milosrdnu ljubav Božju, i to djelotvornu. Velika i mala djela milosrđa za one ispred i oko nas hrana su naše vjere. Bez ljubavi mi možemo vidjeti da Bog jest, da on postoji. Ali tek kada sudjelujemo u Njegovoj ljubavi mi ga vidimo kakav on jest, jer smo pokrenuti i obasjani Njegovim vlastitim Duhom.

Danas slavimo svetu Tereziju Benediktu od Križa, zaštitnicu Europe, židovku i filozofkinju koja je čitajući Život svete Terezija Avilske prepoznala ljepotu i istinu katoličke vjere, te naposljetku ušla u karmelićanski samostan da cijelim svojem bićem može živjeti djevičanski, zaručnički život posvećena Kristu. Ona je prepoznala kako se upravo u križu očituje vrhunac milosrdne ljubavi, i zbog toga je svoje rođeno ime Edith Stein promijenila u redovničko, koje zapravo znači „blagoslovljena križem“. Prije nego je podnijela mučeništvo u plinskoj komori koncentracijskog logora u Auschwitzu, živjela je u samostanu životom molitve, pokore, te pisanja i prevođenja. Živjela je zapravo životom ljubavi. Ne svoje osobne ljubavi, nego upravo po stalnom trudu da sebe oplijeni i umrtvi Božja je djelotvorna ljubav mogla biti pokretač njezina života. Napisala je da se “u samostan ne dolazi da bi se pobjeglo od svijeta, nego da svijet nosimo Bogu.” Ona je čistila svoju posudu, a Bog u nju ulijevao ulje.

Sada je trenutak da si postavimo pitanje: Čime ja punim svoju svjetiljku? Kada dođe moj trenutak da se odazovem na poziv zaručnika, kada me probudi iz sna moje slabosti, hoću li pronaći ulje koje je kadro da zapali svjetiljku moje vjere?