SVAKODNEVNO U 7:30 Neumoran Bog

Liturgijska čitanja:

2Sam 7,4-17

Ps 89,4-5.27-30

Mk 4,1-20

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Poče Isus ponovno poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu. Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci: »Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razastre se i razmnoži te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko. I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!« Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama: da gledaju, gledaju — i ne vide, slušaju, slušaju — i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti.«

I kaže im: »Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? Sijač sije Riječ. Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.«

Razmatranje evanđelja pripremio vlč. Matej Glavica:

Jedna od drevnih latinskih izreka glasi: ‘Verba volant, scripta manent’ – ‘Riječi lete, zapisano ostaje’. Nešto slično dogodilo se i s brojnim Isusovim riječima koje nisu ostale zapisane. Ipak, i one koje zapisane čitamo u evanđelju dragocjene su da bismo uspjeli oćutjeti Isusovu dušu i srce, jer uvijek je govorio i iz duše i iz srca. Kako bismo ponekad voljeli znati što je sve Isus govorio kad nam evanđelje, pomalo škrto, kaže da je oko Isusa bio silan svijet koji je on poučavao mnogočemu. Evanđelje iz riznice Isusovih riječi ipak donosi detalje. Isus se, radi jasnoće razumijevanja, često služio prispodobama; one su poučne same po sebi, ali uvijek nose skrivenu poruku koju tek treba odgonetnuti. Takva je i prispodoba o sijaču sjemena. Nipošto nije poljodjelski savjetnik niti analiza sastava tla. Ona pažljivog slušatelja želi od naoko jednostavne i posve zemaljske slike prenijeti u drugi duhovni svijet.

Sijač iz prispodobe slika je Boga koji je neumoran u sijanju svoje riječi na tla ljudskih srdaca. Suočava se s rizikom neplodnosti tla, ali ipak ustrajno sije. Bog uporno vjeruje da će biti onih koji će njegovu riječ htjeti prihvatiti. Zato je Isusova prispodoba svevremenska. Zato su je evanđelisti i zapisali kako bi ostala i za nas.

Bog i danas govori s istim rizikom svjestan da ima onih koji će njegovu riječ čuti ‘usput’, kojima će sotona odnijeti Riječ da je ne čuju i ne razumiju; potom onih koji će je prihvatiti površno, na prvu se oduševiti ali kad shvate da Božja riječ od njih zahtjeva spremnost na obraćenje neće je zadržati; kao i onih kojima će prolazne brige ugušiti misao na neprolazne vrijednosti. Ipak, naš Bog dobro zna da uvijek i u svako vrijeme ima onih koji će njegovu riječ čuti, o njoj ozbiljno razmišljati i truditi se i nastojati po njoj živjeti. Takvi donose nevjerojatno obilat urod. Radi njih se isplati govoriti.

Ova Isusova prispodoba stavlja nas pred ispit savjesti i poziva na promišljanje nad vlastitom spremnošću prihvaćanja onoga što nam Bog govori. Koliko njegova riječ pronalazi odjeka u našim životima? Utječe li na naše stavove, odluke i sudove? Božja je riječ uvijek ponuda, zapravo izazov. Ukoliko smo je spremni prihvatiti može itekako nabolje promijeniti naše živote. Kako su divna iskustva onih koji su se odvažili živjeti dosljedno po riječi Božjoj. Tko im može oduzeti radost i smisao života? S druge strane, bez življenja po riječi Božjoj, bez dozvoljavanja Bogu da nas svojom riječju oblikuje, riskiramo žalostan i turoban život.

Bog će uvijek neumorno sijati svoju riječ. Nju se ne može ušutkati. Nije potrošna. Ona je nepokvarljivo zrno posijano tik do naših srdaca. Kamenito ili srce obraslo trnjem nije i ne može prihvatiti nježno Božje zrno. Potrebno ga je kultivirati, obrađivati. Zato je naša sreća što Bog ne odustaje kod prvog neuspjeha, kod neplodne godine našeg života. Odvažan je i sijat će iznova. Sve dok naše srce ne postane rahlo i pogodno. Tada ćemo si omogućiti tridesetostruki, šezdesetostruki i stostruki urod radosti. Na nama je, ili kako bi rekao Isus: ‘Tko ima uši, neka čuje!’