SVAKODNEVNO U 7:30 Posvijestimo si nedokučivost Božje ljubavi i brige za čovjeka

ČITANJA:

Suci 13,2-7.24-25a;

Ps 71,3-6b.16-17;

Lk 1,5-25

Tekst evanđelja:

U dane Heroda, kralja judejskoga, bijaše neki svećenik imenom Zaharija iz razreda Abijina. Žena mu bijaše od kćeri Aronovih, a ime joj Elizabeta. Oboje bijahu pravedni pred Bogom: živjeli su besprijekorno po svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. No nisu imali djeteta jer Elizabeta bijaše nerotkinja, a oboje već poodmakle dobi.

Dok je Zaharija jednom po redu svoga razreda obavljao svećeničku službu pred Bogom, ždrijebom ga zapade po bogoslužnom običaju da uđe u Svetište Gospodnje i prinese kad. Za vrijeme kađenice sve je ono mnoštvo naroda vani molilo.

A njemu se ukaza anđeo Gospodnji. Stajao je s desne strane kadionoga žrtvenika. Ugledavši ga, Zaharija se prepade i strah ga spopade. No anđeo mu reče: »Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.«

Nato Zaharija reče anđelu: »Po čemu ću ja to razaznati. Ta star sam i žena mi poodmakle dobi.« Anđeo mu odgovori: »Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu poruku. I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, za-nijemit ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.«

Narod je iščekivao Zahariju i čudio se što se toliko zadržao u Svetištu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći pa zaključiše da je u Svetištu imao viđenje. Nastojao im se doduše izraziti znakovima, ali osta nijem.

Kad se navršiše dani njegove službe, otiđe kući. Nakon tih dana zatrudnje Elizabeta, njegova žena. Krila se pet mjeseci govoreći: »Evo, to mi je učinio Gospodin u dane kad mu se svidje skinuti s mene sramotu među ljudima.«

Riječ Božju tumači o. Stanko Pažin:

U današnjem evanđeoskom ulomku po Luki, slušamo izvješće o navještenju rođenja Ivana Krstitelja. Pred nama se nalazi stari i pobožni bračni par, a to su Zaharija i Elizabeta. Evanđelist nas izvješćuje kako je Zaharija svećenik iz razreda Abijina, a Elizabeta od roda Aronova i da oboje bijahu pravedna života (usp. Lk 1, 5–6). No, ono što nas može zbuniti je upravo to, što baš tako svetom bračnom paru, iz bogobojazna roda, Bog nije udijelio potomstvo. Nalaze se već u poodmakloj dobi (usp. Lk 1,7) i uopće je više, po prirodnom zakonu, smiješno očekivati potomstvo, a kamoli za njega moliti. Evanđelist nas izvješćuje kako je došao red da svećenik Zaharija prinese žrtvu u hramu, to jest da ga je po bacanju ždrijeba, zapalo da uđe u Svetinju nad svetinjama (usp. Lk 1, 8–9), a to je bilo najsvetije mjesto u jeruzalemskom hramu gdje se čuvao kovčeg Saveza. Dok je Zaharija boravio unutra i prinosio žrtvu kađenicu događa se nešto neočekivano. Ukazuje mu se anđeo Gospodnji koji ga hrabri i govori mu: “Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina (Lk 1,13).

Draga braćo i sestre, kako je naš Bog pun iznenađenja. Ovdje je važno zastati i još jednom sebi posvjestiti nedokučivost Božje ljubavi i brige za čovjeka. Zaharija i Elizabeta su sigurno godinama molili da ih Bog blagoslovi potomstvom i da im na taj način udijeli svoj blagoslov. I kad su se polako počeli miriti sa svojim stanjem i prihvaćati da više nema smisla Bogu dodijavati, događa se potpuni zaokret situacije. Kao da ih je Bog želio dovesti do jedne točke potpunog predanja u njegovu volju i shvaćanja da su pred njim potpuno nemoćni. I gle! Kad su oni prihvatili tu svoju nemoć, Bog je pokazao svoju svemoć! Ponizno prihvaćanje osvojilo je Božje srce i on je pokazao da njegovi puti nisu naši puti i da njegove misli nisu naše misli (usp. Iz 55,8).

Zaharija je bio toliko zatečen da mu je srce osvojila sumnja. Nadilazilo ga je Božje čudo i obećanje što mu ga nosi Božji glasnik Gabriel. Jednostavno je nemoguće! Ostao je nijem (usp. Lk 1,20). Međutim njegova supruga Elizabeta, prozvana nerotkinjom, ostaje trudna i postaje nositeljica novog života. U utrobi nosi Ivana Krstitelja koji Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe i koji će mnoge sinove Izraelove obratiti Gospodinu (usp. Lk 1, 15–16). Bog silan na riječi i na djelu, pokazao nam je ovdje da ga ništa i nitko ne može spriječiti u ostvarenju njegovih planova. I premda je Zaharija posumnjao, Bog je učinio čudo. Sumnja kao pokazatelj ljudske slabosti, čudo kao dokaz Božje milosti. Sa Elizabete je skinuta sramota, ali ne onda kad se svidjelo njoj, nego kada se svidjelo Bogu. Zato cijela Crkva danas vapije i zaziva: O slavni Jesin korijene, što naroda si barjak svih, pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi, izbavi iz nevolja nas premnogih!