SVAKODNEVNO U 7:30 Darivati, sijati, dati se...
o. Danijel Hranilović
o. Danijel Hranilović
ČITANJA:
Rim 11,29-36;
Ps 69,30-31.33-34.36-37;
Lk 14,12-14
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Reče Isus prvaku farizejskom koji ga pozva: »Kada priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.
Riječ Božju tumači o. Danijel Hranilović:
Današnje evanđelje u središte promišljanja stavlja gozbu. Zajedničko blagovanje i okupljanje na gozbu dio je naše stvarnosti. No, osim slavlja, gozba je oblik istinskog i bliskog zajedništva. Trenutci u kojima smo pozvani i možemo postati bliži jedni drugima. Zato u slici domaćina prepoznajemo Boga koji se želi približiti čovjeku, nudeći priliku za susret i slavlje kako bismo bili u zajedništvu s njim i jedni s drugima. On nam daje mnogo ljepše mjesto od onoga koje nam daju ljudi! Mjesto koje nam Bog daje je blizu njegova srca, a njegova nagrada je vječni život. “Blago tebi – kaže Isus – … Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih”.
Evanđelje nam jasno kaže što nam je činiti. I kao što nâs Isus zove na gozbu svoje ljubavi, tako smo i mi, kao njegovi učenici, pozvani činiti ono što je on činio. Poziva nas postati domaćinom. Na prvom mjestu postati domaćin Bogu. Pozvati ga za stol našega srca, jer želi posjetiti i naš dom. U njemu želi prebivati. Zato ovo evanđelje prije svega želi istaknuti poziv čovjeku da uđe u nutrinu svoga srca i tamo otkrije prostranstva koja Isus želi pohoditi. Mogu li Isusu dati mjesta? Imaš li za to hrabrosti i spremnosti? Imaš li te odlučnosti postati ponizan do te mjere da sve svoje ljudske slabosti, sakatosti i sljepoće ostaviš iza sebe, staviš na posljednje mjesto kako bi sam Bog ostao i bio na prvom mjestu? Kad je Bog prvi u našem srcu, onda je prvi i u životu, onda je naš cijeli život radosno služenje. Iz te ljubavi prema Bogu proizlazi i naša ljubav prema svakome čovjeku. Iz te i takve ljubavi lako je prepoznati Krista ne samo u svojim prijateljima, braći i rodbini, već i u siromašnom, sakatom, hromom i slijepom čovjeku. Čovjeku koji nema čime uzvratiti. Jer, „ako ljubimo one koji nas ljube, kakvo li nam je uzdarje? Ako dobro činimo svojim dobročiniteljima, kakvo li nam je uzdarje?“. Drugim riječima, sve što činimo za druge, pozvani smo činiti iz ljubavi prema Bogu. Zato se slika gozbe ne svodi isključivo na ono materijalno, već na sve što čovjek može ponuditi drugima: poštovanje, radost, optimizam, druženje, pažnju,…
Ne bismo smjeli činiti dobro tražeći za to nagradu ili nešto zauzvrat. Takva sebičnost, proračunatost sužava pogled, osiromašuje ga, smanjuje srce. Dok darivanje, gostoljubivost i velikodušnost koju iskazujemo ne očekujući ništa zauzvrat, pomlađuje naše srce, povećava sposobnost srca da ljubi. Darivati, sijati, dati se… i onda kad ne vidimo plod, kad ne nailazimo na suradnju, na zahvalnost. Nastojmo i mi, dragi slušatelji, dopustiti da Gospodin postane domaćin našega srca, držati pažnju i nutarnji duh usmjeren na njega, njegove riječi te na njima crpsti snagu za svako naše djelovanje, za našu gostoljubivost koja je dobra ukoliko proizlazi iz susreta sa uskrslim Kristom.