SVAKODNEVNO U 7:30 Od poniznosti do slave

ČITANJA:

Rim 11,1-2a.11-12.25-29;

Ps 94,12-13a.14-15.17-18;

Lk 14,1.7-11

Tekst evanđelja:

Jedne subote Isus dođe u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: ‘Ustupi mjesto ovome.’ Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao da ti rekne: ‘Prijatelju, pomakni se naviše!’ Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, jer — svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Marinko Vukman:

U današnjem evanđelju, susrećemo Isusa za vrijeme njegova djelovanja jednog subotnjeg dana. Subota je neradni dan za svakog Židova, ali ne i za Isusa. Subotom su se vjerni Židovi okupljali na bogoslužje u sinagogama, a nakon toga odlazili na ručak koji su spremili prethodnog dana. Isus je vjerojatno naučavao u sinagogi, a nakon bogoslužja je bio pozvan na objed kod nekog uglednog i bogatog farizeja. Tu vidimo kako Isus ide u susret svim slojevima društva. On ne izbjegava nikoga, ne prilazi samo siromašnima, odbačenima i zapuštenima, već prilazi i „kremi“ tadašnjeg društva. Tu nam Isus pokazuje lice Boga Oca koji svima želi ponuditi svoju blizinu, koji nikoga ne odbacuje, osobito grešnika, kojemu prilazi sa nakanom da se on obrati i spasi.

Gledajući kako uzvanici biraju mjesta kod stola, Isus koristi taj događaj za svoju „katehezu“. Biranje mjesta za stolom, u Isusovo doba, obavljalo se je prema načelu nečije službe ili imovinskog stanja. Ništa novo i za nas danas, zar se? Tako se čini i danas na našim ručkovima i slavljima.

Živimo u svijetu koji ima mnoge „liste časti“, gdje se mogu tražiti i njegovati važne pozicije, gdje iskušenje popularnosti ima mnogo opsega. Sustav vrijednosti koji ima veliku važnost razlikuje se od onog Isusova, koji je bio krotka i ponizna srca. Isus je dao nekoliko praktičnih savjeta o prihvaćanju poziva na gozbu. Ponos, umišljenost i važnost nisu vrijednosti koje Isus promiče i hvali. Kada je Isus došao na ovaj svijet, za njega nije bilo mjesta u svratištu… Od prvoga trenutka života, povezan je sa siromašnima, obespravljenima, beskućnicima, raseljenima… To je bila poniznost koja je, u konačnici, dovela do njegove slave.

Danas svijet gleda na poniznost kao na nešto loše, kao na nedostatak ambicija, manjak pouzdanja u sebe. Biti ponizan ne znači o sebi misliti loše, nego kao vjernik biti svjestan kako se kao ograničeno biće moramo neminovno oslanjati na Božju svemogućnost.

Često nas iznenadi i šokira koliko su ljudi spremni daleko ići u stjecanju časti. Nastojeći da budemo priznati možemo završiti u velikom poniženju. U nama postoji moćna sila da se osjećamo važnima, da budemo važni. Potrebna nam je Božja pomoć da budemo slobodni od potrebe da se pred drugima razmećemo našom vlastitom važnošću.

Iz života mnogih svetaca vidimo kako je potrebno moliti za milost da budemo spremni učiniti isti izbor kao i Isus – da budemo ponizni, pa čak i poniženi, kao i on.

Slikom ove gozbe Isus nam usmjerava pozornost da vidimo kako se odnosimo prema drugima. Slika o sebi kao nekome koji zahtijeva posebno priznanje, može biti destruktivna i za samu osobu i za društvo.

Sveta Tereza je rekla da je poniznost zaista velika vrlina. Vrlina je to koja nam omogućuje da se smjestimo u stvarnost samoga sebe, da u njoj živimo s vedrinom i radošću. Čini nas da vidimo da je najbolji način da dođemo do svoje istine ako svoj život sagledamo iz Božje perspektive.

Ali ovom se prispodobom Gospodin ne želi ograničiti na prokazivanje taštine, već nam prije svega želi pokazati put kojim možemo doći do naše istine. Zato predlaže da ne žurimo tražiti istaknuto mjesto ili tražiti da se prema nama ponašaju na određeni način. Potiče nas da prepustimo našem nebeskom Ocu da nam kaže „Prijatelju, pomakni se naviše“ (r. 10), to jest da nam kaže da smo za njega uvijek njegovi prijatelji i jedino što se stvarno računa je biti u Njegovoj blizini. Naše stanje Božje djece najosnovnija je istina iz koje možemo vrednovati i graditi sve ostalo u svom životu.

Dragi i cijenjeni slušatelji, neka vas sve prati Božji blagoslov!