SVAKODNEVNO U 7:30 Gradimo malo po malo nebo na zemlji
vlč. Ivica Cujzek
vlč. Ivica Cujzek
ČITANJA:
vl.: Dn 7, 9-10.13-14 (ili: Otk 12,7-12a);
Ps 138,1-5;
Iv 1,47-51
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.« Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«
Riječ Božju tumači vlč. Ivica Cujzek:
Hvaljen Isus i Marija, poštovani i dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!
Ljepotu današnjeg blagdana svetih arkanđela približavaju nam i upotpunjuju evanđeoske riječi: „gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.“ Vjerujem da se svaki vjernik u pojedinim dionicama svog života pita kako izgleda raj. Vjera i jest čežnja za otvorenim vratima neba. Kako će to biti? Kako će to izgledati? Mnoge naše crkvene pjesme govore o čežnji toga susreta. Mnogi dragi, sveti ljudi promišljaju o tom susretu. Posebno su mi se urezale u sjećanje riječi kardinala Franje Kuharića koji je rekao: „Nada u budući život čini vjernika osobito odgovornim za ovaj život. Živjeti za nebo znači zemlju činiti predvorjem raja.“
Lijepo se ta misao prožima s događajem uzašašća Gospodinova kada su dva čovjeka u bijelom, možemo reći Božji glasnici, odnosno anđeli poručili svjedocima: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo?“ želeći ih potaknuti na konkretno djelovanje. Tako i danas ovaj blagdan poručuje: Hrvati, ne možete samo stajati i čekati. Vjernik nije pozvan čekati da netko drugi obavi njegov posao, da anđeli siđu i pobrinu se za nas, da oni čuvaju naše svetinje i grade Božje kraljevstvo među nama. Mi smo pozvani graditi to nebo za kojim toliko čeznemo već sada tu na zemlji. Sva građa već nam je dana, samo trebamo zasukati rukave i ne plašiti se znoja i žuljeva. O. Vjenceslav Mihetec jednom je rekao: „Svaki dan tu preda mnom stoji sve to. Mogu sebi i drugima stvoriti ili nebo ili pakao.“ Nema tu nikakve velike mudrolije i filozofije, i baš u tomu je veličina ovih riječi. To su vrlo jednostavne, ali preozbiljne riječi koje pozivaju na odgovornost. Svatko je od nas Božji dar za svoju zajednicu, ali može li se naše uzdarje označiti slikom raja ili pakla za druge i nas same?
Nije nam nikad nitko obećao da će to biti lako. I varamo sami sebe ako mislimo da će nam pomisao na plemenit cilj i dobra nakana biti posuti ružinim laticama. Naprotiv, bit će popraćeni teškim bačenim kamenjem ovoga svijeta. I to je dobro! Jer s laticama ne možemo više ništa, one su samo lijepe, no brzo uvenu. A s kamenjem, koje jest teško i grubo, nešto možemo učiniti. Možemo graditi – na nama je hoće li to naše zdanje biti zid koji gradimo oko svoje sebičnosti ili most koji gradimo prema drugima.
Zasigurno, svaki čovjek dobre volje i zdrave savjesti poželjet će graditi most. No, pritom mora prihvatiti da će po tom mostu drugi gaziti. Mora prihvatiti put odricanja, poniznosti i poniženja želi li graditi put prema nebu. Taj zahtjev nerijetko žulja, i boli i peče, i krvari, ali drži zdanje života da se ne raspadne, da se ne izgubi u odljuđenosti i otuđenosti u kojoj svijet današnjice glibi. Ponekad je najveće odricanje dati nekomu trenutak svoga vremena. Najteži korak uputiti nekomu lijepu riječ, ili istinitu riječ. Ali jedan iskreni „Dobar dan!“ svojim ukućanima, jedno iskreno „Kako si?“ dok sjednemo za obiteljski stol – to sve mijenja. Ne sjede za našim stolovima savršeni anđeli, nego voljeni ljudi. Imajmo za njih razumijevanja i vremena. Jedna utjeha, jedno ohrabrenje – makar nas ništa u nama na to ne potiče, makar nemamo volje, pa makar ne dobili ništa zauzvrat, ali to sve mijenja – to mijenja nas same da budemo spremniji zasukati rukave, a ne čekati da drugi ili Bog nešto učini. Tako se, malo po malo, dan po dan, može graditi nebo na zemlji. Za odmor će biti dovoljno vremena; riječima sv. Leopolda Mandića: „Odmarat ćemo se u raju!“