SVAKODNEVNO U 7:30 Oslonjeni na Božju Milost možemo pravilno hoditi putovima Božjim

ČITANJA:

od dana: Izl 33,7-11; 34,5b-9.28;

Ps 103,6-13;

Mt 13,36-43

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: »Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.« On odgovori: »Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će bit i na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.«

»Tko ima uši, neka čuje!«

Riječ Božju tumači o. Vladimir Sedlak:

Prispodoba o žitu i kukolju, čije smo Isusovo tumačenje apostolima netom čuli, važno je za našu ispravnu percepciju djela Božjega u svijetu, a tako i Crkve. Božje polje je svijet, dio toga svijeta smo i mi. Dobro sjeme navještaj Božjeg djela spasenja koje sije Sin Čovječji, pada na tlo našeg srca, kao i u srca mnogih drugih, to sjeme je dar vjere. U svijetu koji je Bog stvorio dobrim, čovjek osim sjemena Božje poruke spasenja, prima i sjeme zastranjenja, sjeme kukoljsko. Kukolj je jedna vrlo zanimljiva biljka. Ona svojim rastom guši žito. Nameće se svojim prekrasnim cvjetovima, privlači pažnju i djeluje impresivno, čak nježno i zadivljujuće onome tko ne pozna prirodu ove biljke. Kukolj ima otrovan plod. Kada se željelo neprijatelja lišiti kruha, posijalo bi se kukolj u njegovo žito. On isprva raste slično, neprimjetan je, no u konačnici vrlo štetan i može upropastiti žetvu. U ovisnosti koje se sjeme bolje primi na tlu naše duše u dan žetve možemo biti sinovi Kraljevstva ili sinovi Zloga. Po plodu se poznaje biljka.

Sluge, koje u Evanđelju predstavljaju suradnike sijača – Krista u brizi su, jer su s njime sijali dobro sjeme na polju, a sada kada dolazi vrijeme žetve, uviđaju kakvo je zlo na njivi. Žele ga u svojoj dobrohotnosti odmah odstraniti, iskorijeniti, kako se plod kukolja ne bi izmiješao sa pšenicom, kako bi njiva bila posvema čista, besprijekorna.

Polje žita presijano kukoljem slika je Crkve, ali ujedno i grešne stvarnosti svakog pojedinca. Odluka Gospodara žetve da se s istrebljenjem kukolja pričeka do same žetve, koja simbolizira dan konac svijeta, govori nam o veličini Božjega milosrđa koje želi kako bi cijeli svijet bio spašen, kako se u prevelikoj revnosti čišćenja ne bi greškom odstranilo i Božje djelo. Gospodar života je Bog i on određuje do kada kukolj može živjeti, te koja će biti njegova sudbina u odnosu na pšenicu u konačnici.

U žetvi neće sudjelovati sluge koji su sjeme sijali, već drugi radnici – žeteoci. Oni nisu sijali, nisu gledali kako pšenica napreduje, nisu proživljavali bol i strepnju što bi pojavom kukolja od polja pšenice moglo u konačnici biti. Oni su poslani u svoje vrijeme prikupiti plod i popaliti kukolj, dovršiti ono što je sijanjem započelo. Slika je to konačnog suda kojeg Sin Čovječji izvršava s anđelima svojim, na polju ovozemaljske stvarnosti koje je zasijano Božjom porukom Evanđelja.

Radost žetvenog slavlja u konačnici dijele i gospodar, i sluge i žeteoci, jer pšenica je dala urod svoj. Plod toga uroda jesu pravednici Božji. A ona stvarnost Božjega polja – Crkve koja se u vrijeme nadolazeće žetve pokazala kukoljem biti će odstranjena i spaljena. No ne našim silama, već zahvatom Božjim. Crkvu – zajednicu onih što su po Božjem pozivu odbrani, samo se Božji promisao može ispravno pročistiti. Našim ljudskim silama mogla bi se uz kukolj, potrgati i pokoja pšenica s crkvenog polja.

A logika Božja nije logika ljudska i ne računa, koliki je postotak štete nad pšenicom u procesu odstranjivanja kukolja dopustiv. Bog želi spasiti svoju pšenicu u potpunosti, jer njegovo je djelo savršeno, potpuno.

I u našoj osobnoj životnoj svakodnevici uz svaki naš trud i radu na svojoj osobnosti, jedino uz oslonjenost na Božju Milost možemo pravilno hoditi putovima Božjim. Pouzdajući se samo u sebe, svoju mudrost, procjene i procese samočišćenja mogli bismo prouzročiti štetu, te u našoj grešnoj svakodnevici potrgati pšenicu Božje milosti, koju u konačnici Bog želi i u nama prikupiti. Važno je uzdati se u Božju milost i mudrost, koja se tako obilato po Riječi Božjoj i svetim sakramentima nama grešnima za naše spasenje razdaje.