SVAKODNEVNO U 7:30 Kraljevstvo Božje razumljivo je tek darom vjere

ČITANJA:

Izl 32,15-24.30-34;

Ps 106,19-23;

Mt 13,31-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.«

I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«

Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba — da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta.

Riječ Božju tumači o. Vladimir Sedlak:

Vjera je prije svega Božji dar. Uz ufanje i ljubav ona je jedna od tri bogoslovne kreposti koje nam Bog u svojoj milosti daje. A Božji su darovi dragocjeni. Dragocjene stvari vrlo su često na prvi pogled malene, gotovo diskretne, no vrlo delikatne. Onima koji ih ne razumiju ili ne poznaju dragocjene stvari mogu se činiti čak i neugledno. Onima koji tragaju za istinskom vjerom, Isus poručuje kako je Kraljevstvo Božje razumljivo tek darom vjere. Ono je nešto veliko i vrlo moćno, no ne na način niti mjerilima Rimskog imperija koji je za ondašnji židovski svijet predstavljao jednu moćnu globalnu prisutnost. Kraljevstvo nebesko nije konkurent jedne moćne ovozemaljske stvarnosti, iako u isto vrijeme živi već ovdje na zemlji i ostvaruje se u onima koji su prožeti vjerom. Vjernici su, iako podanici ovozemaljskoga carstva, kao sinovi Svjetla različiti od sinova zemlje.

Dva su primjera, dvije biblijske slike, tako svakodnevne Židovima, i Isus ih u svojim prispodobama u današnjem ulomku Evanđelja, kako čujemo, koristi kako bi predočio silu i moć Kraljevstva nebeskog: prva je zrno gorušice, a druga kvasac.

Zrno gorušice, malo je i neugledno, jedno od sitnijih. Židovima onoga vremena možda je bilo i najsitnije koje su poznavali. Ta je biljka samoniklo rasla u polju, čini se kako Židovima nije bila previše zanimljiva, nisu ju uzgajali u vrtu. Ona je međutim vrlo invazivna, brzo napreduje, poput drugih korova, i samoniklo se razmnožava. Iz maloga sjemena može izrasti vrlo impresivna biljka, do tri metra visine. Plinije Stariji gorušici pripisuje i određena ljekovita svojstva. Ptice nebeske koje se u njoj gnijezde vjerojatno su nekakve sitnije ptice poput vrapca ili sjenice, jer velike ptice ne mogu sletjeti na njezine meke grane. No i one su ptice nebeske i imaju svoju ljepotu u Božjim očima, jer Bog uzvisuje neznatne.

Židovima, kojima je ta biljka bila poznata, Isus je dao jasnu sliku što je to Kraljevstvo Božje. Ono je Božja stvar i ne ovisi o volji čovjeka. Na prvi pogled, mjereno parametrima ovozemaljskih veličina, ono je neugledno. U svijetu proboja, slave, kapitala, sile, ovozemaljskog glamura djeluje vrlo neatraktivno, nezamjetljivo, možda čak izaziva i podsmjeh kao i riječ korov onima koji ne poznaju puno botaničko značenje te riječi. No s onima, u čijim je srcima sjeme vjere posijano, Bog čini velika djela.

Za Božja djela nije nužno biti iz poznate obitelji, imati veliki početni uzlet karijere, biti bogat, imati otvorena vrata uspjeha kako bi se pokazali. Svaki je čovjek tlo. Kada Isus uzima za primjer zrno gorušice koja je korov, dakle nešto što uspijeva na svakakvom tlu, on poručuje kako Bog računa na svakog od nas. Svako mu je srce podatno, kao i gorušici tlo. Vjera će poput gorušice pustiti korijena i ako ju se silom ne čupa impresionirajuće će rasti. Kao što iz zrna izrasta velika biljka iz dara vjere izrast će svjedok Božjega Kraljevstva. Iz zrna vjere koje smo u sebe primili i sami ćemo kroz plod našega rasta u Bogu postati širitelji, blagovjesnici i svjedoci Kraljevstva Božjega.

Kao što je gorušica invazivna i brzo se širi, nje ima posvuda, tako će biti i s Kraljevstvom Božjim veli Isus. Veliki Božji ugodnici tako će postati duhovno utočište onima koji se poput ptičica pod krošnju gorušice sklanjaju. Jedan od takvih Božjih velikana jest sv. Ignacije iz Loyole, osnivač Družbe Isusove čiji spomendan danas slavimo.

Druga je pak prispodoba iz današnjeg Evanđelja vezana uz kvasac. Tijesto od brašna, procesom fermentacije postaje istovjetna kvascu, ukvasano. Nekada se kvasac nije kupovao u trgovini, nego se dio ukvasanog tijesta čuvao za idući postupak. Zato je u Novome Zavjetu od Isusa i apostola više puta naglašeno kakvog se kvasca treba čuvati, te kakvim kvasnim tijestom za druge mi trebamo biti.

Ako je kvasac dobar, i krušno tijesto će biti dobro, kruh ukusan. Dobar će se okus razvijati svaki puta u ponovnom miješanju i rastu novog tijesta. Ako je pak kvasac loš i tijesto se neće dostatno podići, ono neće biti kadro dalje biti kvascem za druge. Kraljevstvo Božje je stvarnost u kojoj Bog računa na nas.

Proces ukvasavanja na prvi je pogled neprimjetan. Cijela smjesa brašna, soli i vode treba biti prožeta kvascem kako bi se proces nastavio. U toj čudesnoj stvarnosti, ovaj se proces događa iznutra, a rezultat je vidljiv u konačnici izvana. Kvas vjere nas prožima, u nama fermentira, sazrijeva i izgrađuje nas u vjernike, koji su pozvani svjedočanstvo vjere davati drugima.

Pa ipak, tko je mijesio kruh zna kako koji puta i s dobrim sastojcima i dobrim kvasom tijesto ne uspije, rijetko no moguće je. Kako? Pa zato jer u konačnici stvar vjere nije isključivo ljudska stvar, nego Božji dar. Rast tijesta ukvasavanjem slika je rasta Kraljevstva Božjeg kojemu je prvi kvasac Krist, Riječ Božja koja prve svoje učenike ukvasava, i oni postaju kvasno tijesto za dalji navještaj, te vjera u svijetu tako čudesno raste.

Budimo i mi dio te čudesne Božje stvarnosti širenja njegove milosti, jer on uveliko i na nas računa.