SVAKODNEVNO U 7:30 «Čuvaj zapovijedi»

ČITANJA:

od dana: Suci 2,11-19;

Ps 106,34-37.39-40.43ab-44;

Mt 19,16-22

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Gle, pristupi Isusu neki čovjek i reče: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« A on mu reče: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.« Upita ga: »Koje«? A Isus reče:

Ne ubij!

Ne čini preljuba!

Ne ukradi!

Ne svjedoči lažno!

Poštuj oca i majku!

I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!

Kaže mu mladić: »Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?« Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak.

Riječ Božju tumači vlč. Filip Jakupec:

Braćo i sestre!

Volite li postavljati pitanja? Ili radije volite da vam pitanja budu postavljena? U većini slučajeva, pitanja mogu ukazivati na nejasnoću ili na potrebu da se dozna neka informacija koja nam se čini važnom. Ali, tome nije uvijek tako… Kroz ovaj bismo tjedan razmatrali o sedam vrsta pitanja koja se provlače kroz svakodnevnu Božju riječ, a koja u ustima različitih sugovornika različito zvuče i, isto tako, traže različite odgovore – ili ih možda uopće ne traže…

Prva vrsta pitanja, a koju nalazimo u današnjem Evanđelju, jest „prijetvorno pitanje“. To je pitanje pomoću kojeg se pretvaramo kao da ne znamo odgovor. Bogati mladić, o kojem je u današnjem Evanđelju riječ, postavio je Isusu prvo pitanje: «Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?» Odmah bismo mogli pomisliti kako se radi o iskrenoj, ali i pomalo naivnoj osobi, koja ne može sama od sebe zaključiti kako stvari funkcioniraju, no ipak nas osvaja njena iskrenost pa zanemarujemo njenu naivnost. Nakon što je Isus mladiću rekao da treba čuvati zapovijedi, mladić postavlja drugo pitanje: «Koje?» Sad smo još više sigurni kako pred Isusom i nama stoji mladić koji je zaista zainteresiran za nebeske vrijednosti, napredak u duhovnom životu i za život vječni. Ipak, prvi crv sumnje ulazi nakon što, čuvši kako mu Isus nabraja svima dobro poznate zapovijedi, on reagira jednom izjavom i trećim pitanjem: «Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?» Sad se pitamo: kako je moguće da, čuvavši svima dobro poznate starozavjetne zapovijedi, mladić Isusa svejedno pita: «Koje su to zapovijedi koje trebam čuvati?» U nama se svaka naklonost prema mladiću kao iskrenoj osobi rasplinje kad pokušamo zamisliti kako je taj mladić mogao razmišljati. Moguće da je u sebi rekao: „Pohvalit ću se Učitelju. Glumit ću da ne znam o čemu se radi. Pitat ću ga i svojim ga pitanjem navesti na svoj teren gdje sam savršeno ovladao moralnim zakonom, pravilima i svima nama dobro poznatim zapovijedima. A zatim ću ga pitati što još trebam činiti. Ne, ne, ne, zasigurno nema ništa više za činiti. On mi ništa više neće moći reći. Ništa više nema za nadodati. Sve sam čuvao. Ništa više ne trebam činiti – i zato ću svojim pitanjem od Učitelja iznuditi odobravanje!“ Isus ga je proniknuo. Ironično mu je rekao: «Jedno ti nedostaje». I to „jedno“ mladića je dotuklo, prokazalo je njegovu glumu, njegovu neiskrenost i njegovu neodlučnost da ide do kraja. Zapravo je to „jedno“ logična posljedica svih klasičnih zapovijedi ako se ove iskreno i dosljedno vrše. I mi se u svom svakodnevnom životu koristimo prijetvornim pitanjem kako bismo iznudili odobravanje za svoj dosadašnji način života i oslobodili se od potrebe za konkretnim koracima i promjenama. I mi se u svom svakodnevnom i mlačnom životu možemo pitati: «Koji se koraci traže od mene? Što konkretno trebam činiti? Što još nadodati? Zar ne činim sve što treba? Zar ne dajem sve od sebe? Što mi je činiti?» A na što Isus uvijek odgovara sažeto, jednostavno i direktno, sijećući u nama svako samozadovoljstvo, ponos i glumu: «Čuvaj zapovijedi».