SVAKODNEVNO U 7:30 Fra David Sedlar: Trenuci sabranosti u molitvi dovode nas u dodir s Bogom

ČITANJA:

Dj 8,26-40;

Ps 66,8-9.16-17.20;

Iv 6,44-51

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca.

Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta.«

Riječ Božju tumači fra David Sedlar:

Svi u životu imamo prijatelja, nekoga s kime dijelimo tuge i radosti – na neki način dijelimo i svoj život. Ali sve su to prolazne stvari koje završavaju na ovome svijetu, bilo pogrešnom riječju, svađom ili ako i već izdrži to prijateljstvo za života, ono opet završava – smrću. Ali Bog nam danas nudi jedan drugačiji odnos, jedan božanski odnos koji je dublji, odnos ljubavi kroz prijateljstvo s njegovim sinom Isusom Kristom. Upravo tim prijateljstvom sa njegovim Sinom želi nas približiti sebi. Zato nam danas nudi hranu za život vječni. U životu poznajemo dvije stvari, a to su duhovne i tjelesne; zemaljske i vječne stvari. Razmišljajući o tjelesnim stvarima, idemo kroz prizmu hrane i pića, kroz prizmu onoga što nam je potrebno da bismo preživjeli, da bismo opstali na ovome svijetu. Ta tjelesna stvar opet nas dovodi do smrti, opet u jednom trenutku našeg života prestaje kao što kaže i danas evanđelist Ivan: „Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe.“ Prolazna hrana koja nas zasićuje u ovome životu, ali nam ne daje nikakav zalog buduće slave. Zato Bog danas želi da se okomimo na tu duhovnu hranu, na hranu i piće koju nam daje njegov Sin. I kada razmatramo kakva je to hrana, kakvo je to piće koje nam Isus može dati prva asocijacija nam je Euharistija – Sveta Pričest.

Davanje Njegovog Tijela i Krvi kroz ruke svećenika koje na neki način daju tu duhovu snagu koja nije prolazna, već neprolazna. Koja ne traje samo u ovome životu, već ima svoj zalog u vječnom životu. Razmišljajući o toj hrani koju svakodnevno koristimo, mi stavljamo to u sebe, ali mi propadamo, idemo prema smrti. A Ivan upotrebljava tu jednu riječ, a to je da blagujemo Njegovo tijelo. Blagovati u ovome tekstu ne znači ništa drugo nego vjerovati, vjerovati u Njega, u Boga jer on daje život, on nam daje tu snagu svaki novi dan. I upravo taj život potkrepljen tom vjerom, tim blagovanjem Njegovog Tijela i Krvi priprema i nas na jednu borbu, na jedan život u kojem ćemo činiti dobro, u kojem ćemo živjeti Evanđelje, živjeti tu Radosnu vijest. A da ta hrana, bilo životna bilo duhovna, ne ostane samo na nečemu što unosimo u sebe da bismo samo preživjeli, Bog nam daje to prijateljstvo sa Sinom, prijateljstvo koje ćemo gajiti kroz molitvu, a kroz molitvu postajemo svjesni te vječnosti koja nam je pripremljena. Upravo ti trenuci sabranosti u molitvi dovode nas u dodir sa Bogom, sa obim Vječnim koji prebiva u nama, sa Njegovim Tijelom i Krvlju koja se svakodnevno daje u Svetoj Pričesti, koja u nama gradi hram Duha Svetoga.

I zato trebamo dopustiti sebi da kroz prijateljevanje s Isusom dopustimo Njemu da nam postane duhovna hrana, ne ona propadljiva već ona koja će vječno živjeti u nama. I ta hrana nije ništa drugo nego upravo njegova ljubav koja će nas ispuniti i koja će nama omogućiti da u svome životu činimo dobra djela, izgovaramo dobre riječi, pomažemo drugima, da primijetimo svoga brata bližnjega do sebe i na taj način postat ćemo kako kaže sv.Augustin ono što primamo. Postat ćemo slični Bogu, postat ćemo oni koji će se jednom radovati vječno s Njime u njegovu Kraljevstvu. Neka taj život vječni o kojemu Isus govori usavršujemo u čitanju Svetoga Pisma, razmatrajući muku, smrt i uskrsnuće, kako bismo bili prožeti Bogom i kako bismo mogli uživati u Presvetome Trojstvu jednog dana u toj vječnosti.

fra David Sedlar