SVAKODNEVNO U 7:30 S. Ksenija Leko: Ništa na nama i u nama nije nevažno za Boga, jer sve je Njegov dar!

ČITANJA:

od dana: Heb 12,1-4;

Ps 22,26b-28.30-32;

Mk 5,21-43

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!” I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: “Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.” I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?” A učenici mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?'” A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”

Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. “Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?” Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: “Ne boj se! Samo vjeruj!” I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: “Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.” A oni mu se podsmjehivahu. No, on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

Riječ Božju tumači s. Ksenija Leko, provincijalna glavarica Hrvatske provincije uršulinki

Ne može se ne uočiti da oni koji mole pomoć od Isusa padaju ničice pred Njim. Zastanimo na trenutak i promislimo koji stav mi zauzimamo kad molimo nešto od Isusa. Molimo li Ga kao „frienda“, kolegu s posla ili možda dužnika? Naravno važniji je stav srca, ali naše tijelo govori o našoj nutrini. Razmislimo o tome kada sljedeći put budemo nešto molili od Isusa.

U ovom odlomku Evanđelja imamo dva lika, Jaira i ženu koja je dvanaest godina bolovala od krvarenja. Oboje imaju istu karakteristiku: oni vjeruju da Isus može učiniti ono što Ga mole. Dok Jair poziva Isusa da dođe u njegov dom i stavi ruke na njegovu kćerkicu, žena pak vjeruje da je dovoljno da Mu dotakne haljine. I bilo joj je po njenoj vjeri. Pitavši tko Ga se to dotaknu nije Isus htio ženu izložiti neugodnosti i sramoti nego je htio istaknuti njenu vjeru, koja ju je na kraju spasila. Njena vjera bila je poput magneta koji je iz Isusa izvukao silu. Kakva je moja i tvoja vjera? Poput magneta ili je odrvenjena?

Dok je Isus još govorio sa ženom stiže loša vijest za nadstojnika sinagoge, kći mu je umrla. Isus ga hrabri i nastavlja put do njegove kuće. U kući plakahu i naricahu. Međutim, je li taj plač uistinu bio izraz tuge? Ako jest, kako to da se u trenutku tuga okrenula u podsmjehivanje Isusu?

Isus ih sve izbaci i ostavi samo one koji bijahu dostojni biti svjedoci Božjeg zahvata. Isus Gospodar života i smrti vraća život u mrtvo tijelo. I pobrinu se za njeno tijelo rekavši im da joj dadnu jesti.

Lijepo reče don Bosco, kojega danas slavimo: „Nakon što je stvorio svijet, Bog je stvorio čovjeka. Stoga naše oči, usta, jezik, uši, ruke – Božji su darovi.“

Tako ništa na nama i u nama nije nevažno za Boga, jer sve je Njegov dar. Stoga hrabro i s čvrstom vjerom, poput Jaira i one bolesne žene, padnimo ničice pred Gospodina i iznesimo mu svoju muku.

s. Ksenija Leko