SVAKODNEVNO U 7:30 Evanđelje – život koji živimo i prenosimo

ČITANJA:

vl: 1Pt 5,5b-14;

Ps 89,2-3.6-7.16-17;

Mk 16,15-20

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus se ukaza jedanaestorici i reče im: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro.«

I Gospodin Isus, pošto im to reče, bude uzet na nebo i sjede zdesna Bogu. Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima.

Riječ Gospodnja.

Riječ Božju tumači fra Ivan Lovrić:

Evanđelist Marko svoje je evanđelje pisao između 65. i 70. godine za zajednicu kršćana u Rimu koja je prolazila teške progone i mučenja pod carem Neronom. Sama činjenica da si tada bio kršćanin bila je dovoljna da te netko skrati za glavu i strah je bio stalno prisutan. U takvim duboko egzistencijalnim opasnostima i užasima čovjek će ili potpuno prionuti uz Boga ili će ga se odreći da sačuva svoj život. I baš u tom kontekstu početne riječi današnjeg evanđelja odzvanjaju još jače negoli bismo ih inače mogli čuti. Uskrsli Isus govori svojim apostolima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju!“ Ne „sakrijte se i pričekajte bolje vremena“, nego „pođite“! Ne neki prijedlog ili savjet, nego zapovijed. Evanđelje nije napisano za sigurna, nego za sva vremena…ali je najautentičnije upravo onda kad je najteže. Uostalom, svi su apostoli (osim Ivana) platili glavom zbog toga što su poslušali Isusovu zapovijed.

Mlada kršćanska zajednica nošena živom vjerom danomice je rasla i osvajala svijet. Ali nisu samo oni riskirali svoj život propovijedajući i živeći evanđelje, nego su i oni koji su tek trebali povjerovati bili stavljeni pred sudbonosno pitanje: Hoćeš li predati svoj život Kristu, pa makar te to koštalo svega tvoga? To pitanje je sudbonosno čak i onda kad sama vremena možda nisu sudbonosna i ne nose smrtne posljedice, jer čovjek koji svoj život uloži u Kristove dionice odlučuje živjeti drugačije od svijeta. Ako je Krist Gospodin, onda u kršćanstvu nema mlakosti ni predanja na pola…nema razumnog ni politički korektnog kompromisa… Ako kršćanstvo nije „all in“, ono je samo bezokusna, mlaka i sterilna religioznost, samo još jedan od brojnih sustava ideja na šarolikom tržištu…

A sada – spektakl! Ili barem nešto što uvijek izaziva pozor… Kaže Isus: A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju… Što ćemo s čudima, odnosno znamenjima danas? Trebamo li ih čitati u simboličkom ključu i govoriti kako Isus nije bio putujući mađioničar i cirkusant koji je zabavljao ljude okolo? C. S. Lewis je rekao jednu zanimljivu stvar o čudima, a to je da ljudi koji vjeruju u čuda to rade na temelju dokaza i iskustava iz vlastitog života, dok oni koji odbacuju čuda to rade na temelju a priori postavljene dogme. Iako čudesa, odnosno znamenja, nikad u evanđelju nisu spektakl nego znakovi prisutnosti Kraljevstva Božjeg, veliko je pitanje vjerujemo li mi danas u čuda? Ili pak, vjerujemo li uopće u tolikoj mjeri da bi Isus preko nas mogao činiti čuda? Čudesa u prvoj Crkvi nisu bila neki dodatak vjeri, već potvrda da je Bog s njima. Marko u evanđelju to jako lijepo ističe: „…a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima“. Čuda nisu naša nego Božja, nećemo mi spasiti svijet…Bog je onaj koji djeluje i podržava naše djelovanje, ako mu se zaista potpuno predamo. Ne radi se po tome da je prva Crkva bila jaka, nego je Bog bio i djelovao s njom.

Ni danas svijet nije prijateljski prema Crkvi, prema kršćaninu koji svoj život želi živjeti potpuno predano i u istini, ni danas nam budućnost nije ni sigurna ni izvjesna…no poziv i snaga evanđelja su uvijek isti. A evanđelje nije samo tekst koji čitamo. Ono je mnogo više od toga – život koji prenosimo.