SVAKODNEVNO U 7:30 S. Kristina Adžamić: Što god nas stiglo čuvajmo vjeru i beskrajno povjerenje u Boga

ČITANJA:

Heb 11,1-2.8-19;

Ps Lk 1,69-70.71-72.73-75;

Mk 4,35-41

Tekst evanđelja:

Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?”

Riječ Božju tumači s. M. Kristina Adžamić, Služavka Maloga Isusa

Današnje Markovo evanđelje koje govori o stišanoj oluji započinje riječima: ‘Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!”‘ Riječ „Uvečer“ kao da je neka slika smrti koja iščekuje Isusove učenike. No, u toj smrti Bog kao da je odsutan, On spava, ne mari za učenike, umorio se. I nasta žestoka oluja. Isusovi učenici su u smrtnom strahu i pogibelji.

U slici oluje koju Isus stišava, možemo gledati život Crkve i život svakog pojedinog čovjeka. Život je plovidba nemirnim morem, veslanje kroz valove i oluje, nevolje i patnje, prema obalama vječnosti, u luku Božje ljubavi, Božjega Kraljevstva. Tamo je naš cilj, naš smiraj u Bogu.

U slici oluje možemo vidjeti Crkvu patnicu kroz razne događaje u povijesti. Vidimo Crkvu koja je kroz povijest bila ranjena raznim patnjama koje su dolazile iznutra i izvana, raskoli, podjele, ratovi, progonstva, mučeništva,… Također možemo vidjeti Kristove učenike koji na čelu lađe Crkve i pod cijenu mučeništva ostaju vjerni Kristu. Među njima možemo gledati i našeg blaženika Kardinala Stepinca i još mnoge druge.

Ovo nas sjeća i na pokojnog papu Benedikt XVI koji govori: „Gospodine, tvoja Crkva često izgleda kao lađa koja tone, pušta vodu na sve strane… Smiluj se svojoj Crkvi… Spasi i posveti svoju Crkvu. Sve nas spasi i posveti.“ (J. Ratzinger, Križni put, IX. postaja)

Crkva je zajednica vjernika koja dok pati propituje svoju patnju. Poput apostola propituje i produbljuje svoju vjeru pitanjem: Bože zar ne mariš za nas? Zar ti mi nismo miljenici? Da, mi smo oni za koje je Krist umro i uskrsnuo.

U iskustvu oluje Isusovih učenika gledamo živote nas vjernika koji zazivaju Boga, mole Boga, utječu se Bogu: „Spasi nas, izgibosmo u olujama života!“ Nekada su to tjelesne patnje; bolest, neuspjeh, siromaštvo; katkada duševne i duhovne nepravde, zlo, zli ljudi, vlastite ludosti, slabosti, napasti, grijesi…. Mnogi i mnogo puta pomisle da je Krist zaspao.

U zastrašujućim trenucima života, evanđelje pred nas stavlja sliku svemoćnoga Boga. Kada zlo misli da je na vrhuncu moći, ono je ustvari na početku svojega kraja. Ne zaboravimo: lađom našega života upravlja svemoćni Bog. Njegova jedna riječ stvara svemir, stišava oluju,… On upravlja svim događajima u životu. Zašto se bojati? Što god nas stiglo, sačuvajmo vjeru i beskrajno povjerenje u Oca nebeskog, Stvoritelja neba i zemlje koji će lađu našega života uvesti u vječnu luku mira. Utecimo se Isusu u zaštitu kratkom strelovitom molitvom, poput ove: “Učitelju, zar ne mariš, što ginemo” (Mk 4,38).

s. Kristina Adžamić, Služavka Maloga Isusa