SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Ivan Crnković: Bog nas je stvorio da prihvatimo poslanje koje nam je namijenio

ČITANJA:

Ef 6,1-9;

Ps 145,10-14;

Lk 13,22-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ‘Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ‘Ne znam vas odakle ste!’

Tada ćete početi govoriti: ‘Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ‘Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’ Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

Riječ Božju tumači fra Ivan Crnković:

Netko je upitao Isusa: Je li malo onih koji se spasavaju? Tako može pitati netko tko se boji ili je posve siguran u svoje spasenje te misli na određenu elitu koja će ući u nebo. Što ti osjećaš dok slušaš ovaj tekst? Većina ljudi u Crkvi misli: „Ja ću se spasiti. Tu sam. S Isusom sam. Jedem njegovo tijelo i slušam njegovu riječ. Ma što ćeš drugo, sigurno ću se spasiti.“ No, Isus govori: Nije to do kraja tako. Sigurno se onaj koji je pitao Isusa o spasenju, poput sv. Petra na drugom mjestu, malo uplašio. Povrh svega Isus govori još o plaču i škrgutu zubi. To i nas plaši. Ali to je Radosna vijest!

Za Isusa nije važan broj nego je li netko u suglasju s njime i njegovim poslanjem, širi li kraljevstvo Božje te je li sredstvo u njegovim rukama. Pitajmo se je li naš život u skladu s onim što On traži od nas i što donosi na svijet. Stoga Isus veli kako treba založiti sve sile da bi čovjek bio dionik blaženstva. Treba nastojati ući kroz uska vrata. O tome je govor i u Govoru na gori. Čini se kao da u ovome trenutku sve ovisi o nama, ne o milosti i Bogu. Sve zavisi od našega ponašanja i vrijeme ne trpi nikakvu odgodu.

Tko propusti sadašnji trenutak, pravi čas, dolazi u opasnost da ostane vani, da mu se pred nosom zatvore vrata, i onda može kucati i lupati na vrata koliko želi. Nitko mu neće otvoriti. I što je još gore: On se može pozivati i na djela koja je činio u Isusovo ime, na čudesa, na znakove, kako je s Isusom bio zajedno u ovoj ili onoj kući, na ulici, u gostionici, kako je bio s njime, ali ništa ne koristi.

Pitanje je koliko nas Bog poznaje, koliko smo bliski njemu, i kako pred njim stojimo. Isus prijeti strašnim paklenim slikama, i gotovo strmoglavce izokreće postojeći poredak, kad ovi prvi vide tko sve ulazi u kraljevstvo, a oni, prvi pozvani, izbačeni van, u krajnju tamu. Moramo spoznati i uvidjeti kako Isus zna čak i sa strahom i teškim slikama istaknuti bitno u životu.

Isus do iznemoglosti naglašava kako je važna osoba, ne masa, kolektiv, narod. Nitko se ne može pozivati na narod, na pripadnost, na mnoštvo, misleći, što nas je više, sigurniji smo da smo na pravome putu. Neki misle kako je važno pripadati. Isus traži pojedince koji znaju tko su i komu pripadaju, kome su dali srce i glas. Treba biti ne-podvojen, biti original, nikakva preslika, ili pak kopija ovoga ili onoga. Bog nas je stvorio da prihvatimo svoje poslanje koje je samo nama namijenio.

Fra Ivan Crnković, ravnatelj klasične gimnazije Fra Marijana Lanosovića u Slavonskome Brodu.