SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Mladen Horvat: Istinski religiozan čovjek čini društvo pravednijim, a svijet ljepšim

ČITANJA:

Gal 5,18-25;

Ps 1,1-4.6;

Lk 11,42-46

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Gospodin: »Jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti. «

»Jao vama, farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.«

Nato će neki zakonoznanac: »Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.« A on reče: »Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.«

Riječ Božju tumači vlč. Mladen Horvat:

Današnje Evanđelje započinje oštrom kritikom farizeja, kojoj se u drugom dijelu pridodaje i kritika zakonoznanaca. Samo će neupućeni slušatelj reći pa to su sigurno bili javni grešnici, kojima su svi ljudi poznavali grijehe, licemjeri koji su zaslužili stroge kritike, pa je trebalo tako strogo pristupiti. Ipak, i farizeji i pismoznanci bili su ugledni religiozni ljudi svoga vremena, u posebnom odnosu s obzirom na Mojsijev zakon i uključeni u religiozne i svjetovne institucije svoga vremena. Farizeji su strogo opsluživali ne samo deset Božjih zapovijedi već svih 613 zapovijedi, od kojih je 365 bilo negativno formulirano u obliku zabrana, a 248 propisa bila su formulirana kao pozitivne zapovijedi. Pismoznanci su poznavali Zakon i nisu bili bezbožni ljudi, ali ono što je nedostajalo jednoj i drugoj grupi, bila je prava interpretacija ili tumačenje Zakona. Upravo tim ljudima Isus govori: „Jao vama!“

Netko će pomisliti pa kako Isus tako nezgodno i neukusno postupa, čovjek ga je pozvao na objed, a on je svog domaćina smjestio unutar grupe ljudi kojoj govori: „Jao…!“. S jedne strane to pokazuje Isusovu strogost s obzirom na religiozni život i ispravno tumačenje Božjega zakona. Kada je riječ o ispravnom tumačenju kod Isusa nema šale, te usklik „Jao…!“ potiče slušatelje na promjenu i obraćenje. S druge strane Isus nas tom riječju povezuje s prorocima Staroga zavjeta, jer se hebrejska riječ „hoj“, ili hrvatski „jao, joj“, 50 puta našla u ustima starozavjetnih proroka. Na taj način Isus povezuje svoje tumačenje Zakona s proročkim tumačenjem Zakona u Starome zavjetu, te kao da želi reći farizejima i pismoznancima da se njegova interpretacija oslanja na proročko tumačenje. Hebrejska riječ „hoj“ ili „jao“ najčešće se našla u ustima proroka Izaije, 21 puta, a za nas je zanimljivo peto poglavlje Proroka Izaije. Šest puta prorok Izaija započinje svoja proročanstva u drugom dijelu petoga poglavlja riječju „jao“:

„Jao vama koji kuću kući primičete i polje s poljem sastavljate, dok sve mjesto ne zauzmete…“ (Iz 5,8)

„Jao onima što već jutrom na uranku žestokim se pićem zalijevaju…“ (Iz 5,11)

„Jao onima koji na se krivnju vuku volovskom užadi i grijeh kolskim konopcem…“ (Iz 5,18)

„Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom…“ (Iz 5,20)

„Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom!“ (Iz 5,21)

„Jao onima koji su jaki u vinu i junaci u miješanju jakih pića…“ (Iz 5,22)

S jedne strane ovim šesterostrukim „jao“ Izaija govori o ozbiljnosti propasti koja se nadvila nad njegove slušatelje, ali ipak ostavlja odškrinuta vrata obraćenja i promjene, jer ne izgovara sedmi „jao“ koji bi značio potpunu propast i uništenje, jer brojka 7 u Svetome pismu uvijek označava cjelinu. I Isus u Lk 11 izgovara šest puta „jao“, te kao da želi reći da se s jedne strane oslanja na proročku tradiciju i njegovo tumačenje Božjega Zakona nastavak je te strogosti proročke tradicije, a s druge strane i sam Isus ostavlja odškrinuta vrata promjene i obraćenja i tim ljudima, jer Božja ljubav nikoga ne isključuje, ali u isto vrijeme Bog očekuje odgovor ljubavi i promjenu sa strane čovjeka. Nema li toga odgovora Božjoj ljubavi, prisutnoj u životu njegova sina Isusa koji umire na križu, jedino što preostaje jest Božja pravda, kao što to pokazuje posljednji „jao“ što ga Isus izgovara u Lk 22,22: „Sin Čovječji, istina, ide kako je određeno, ali jao čovjeku onomu koji ga predaje.“ Konačna izdaja Sina Čovječjega u svakom našem životu jest sedmi „jao“ što ga Isus izgovara, kada se čovjek potpuno opredijeli protiv Božje ljubavi i njegove pravednosti. Tada, doista, Božje spasenje, koje je došlo k nama u Isus Kristu kao da je prezreno i njegova ljubav nije ljubljena, te me moja konačna odluka smješta daleko od toga spasenja.

I prorok Izaija izgovara sedmi „jao“ ali u Iz 10,1-4, uz koji povezuje konačnu propast što dolazi:

„Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne, koji ispisuju propise tlačiteljske; koji uskraćuju pravdu ubogima i otimlju pravo sirotinji mog naroda, da oplijene udovice, da opljačkaju sirote!

Što ćete činiti u dan kazne kad izdaleka propast dođe? Kom ćete se za pomoć uteći, gdje ostaviti blago svoje da se ne morate među roblje pognuti, pasti među poklanima? Na sve to gnjev se njegov neće smiriti, ruka će mu ostat’ ispružena.”

Prorok Izaija vidi propast koja dolazi, jer Božja pravda i ljubav prema najranjivijima nisu ostvarene. Za Izaiju propast je zemaljske naravi, jer rat dolazi i Asirci se spremaju uništiti Jeruzalem. Za Isusa u sedmome „jao“ propast je cjelokupna, jer čovjek koji Isusa konačno izdaje, bolje da se ni rodio nije.

Što zapravo Isus prigovara u današnjem Evanđelju farizejima?

Prvi Isusov prigovor je što se u svojoj religioznosti gube u sitnicama, kao što je namirivanje desetine od onoga što je urodilo od poljskog bilja, a s druge strane zanemaruju važne stvari u religioznosti kao što su pravednost i ljubav Božja. Upravo o toj pravednosti i ljubavi Božjoj govori prorok Izaija u svom sedmom „jao“, jer Bog je na poseban način Bog slabih i siromašnih, kojima pokazuje svoju ljubav a od društva očekuje za njih pravedne zakone.

Drugi prigovor farizejima je što koriste svoju religioznost za društveno pozicioniranje, jer vole prva mjesta u sinagogama i pozdrave na trgovima. Prava religioznost svakako ima posljedice u društvenom životu, jer istinski religiozan čovjek čini društvo pravednijim, a svijet ljepšim. No često se događa i u moderno vrijeme da su prva mjesta u modernim bogomoljama ispunjena ljudima koji žele profitirati na temelju vlastite religioznosti.

Posljednji Isusov prigovor usmjeren je zakonoznancima, jer se jedan od njih pronašao prozvan Isusovim govorom, te ustvrdio: „Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.“ Ovaj čovjek nije zastao i počeo razmišljati o čemu to Isus govori i na koji način Isus povezuje svoje riječi sa starozavjetnim proroštvima, te ako je doista učitelj, neka slobodno kaže što misli, pa ću nastojati primijeniti njegove riječi i nešto popraviti.

Ne, ovaj čovjek umjesto toga brani svoju grupu kojoj pripada, jer osjeća da njega osobno Isus napada, ali i grupu kojoj pripada. Ponekad se u životu treba opredijeliti kome će čovjek ostati vjeran, da li Božjoj riječi, ili grupi kojoj pripada. Poteškoća grupe zakonoznanaca bila je ta što je Zakon Božji pokazala i tumačila poput nekakvoga tereta, a ne kao izvor slobode i radosnoga života. Ne događa li se često i danas da se Božje zapovijedi i život s Bogom prikazuju kao nekakav teret. Što ću ja kao zakonoznanac Božjega zakona osobno učiniti, da Božja pravednost zasja danas u modernom svijetu?

Vlč. dr. Mladen Horvat, župnik Župe Naše Gospe Kraljice Hrvata iz Toronta u Kanadi.