SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Josip Šimatović: Milost Božja ništa ne oduzima, nego izgubljenima daje ono što već imaju

ČITANJA:

Izl 32,7-11.13-14;

Ps 51,3-4.12-13.17.19;

1Tim 1,12-17;

Lk 15,1-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.

Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’

Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.

»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ‘Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ‘Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«

Riječ Božju tumači vlč. Josip Šimatović:

Hvaljen Isus i Marija!

Slušajući današnje evanđelje vrlo lako možemo upasti u opasnost prebrzo zaključujući. Opasnost je u tome što se u prispodobi o izgubljenom sinu gleda samo na jednog sina, na izgubljenog sina. Ali parabola nije jednostruka, već dvostruka priča, jer prispodoba govori o dva sina: izgubljenom sinu s jedne strane i sinu koji je ostao kod kuće s druge strane. Kako bismo je jednostavnije razumjeli predlažem tri koraka.

Kao prvi korak, dragi slušatelji, pogledajmo lijepu, popularnu stranu prispodobe: To je priča o izgubljenom sinu! Isus priča prispodobu o izgubljenom sinu kako bi ilustrirao Božju istinu: Bog voli život; dakle, oprašta svima koji skrušeno shvate da riječju i djelom uništavaju život. Bog prima i raduje se svakom obraćenom grešniku. Različiti su načini na koji možemo uništiti život: razarajuća ljudska djelovanja prema prirodi, ratovi, nepravde koje nanosimo jedni drugima, laži, gubljenje povjerenja, zloporaba prijateljstva… Mlađi sin reče ocu: Oče, daj mi baštinu koja je moja. I nedugo zatim mlađi sin sakupi sve i ode u daleku zemlju; i ondje je potrošio svoje nasljedstvo. Sin prekida vezu jer zloporabi oca kao sredstvo za postizanje cilja. Naslijeđeni novac se zlorabi jer se neodgovorno rasipa. Za izgubljenog sina njegova vlastita sloboda i samoostvarenje važniji su od odgovornog života i odnosa: prema ocu, prema starijem bratu, prema posluzi u kući i prema stoci na farmi. Nakon raskalašenog života i pada u bijedu i očaj mlađi sin reče: Koliko najamnika ima moj otac koji imaju dosta kruha, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, otići ću svome ocu i reći mu: Oče, sagriješio sam protiv neba i pred tobom! Odlučnost i hrabrost za povratak temelji se na sjećanju na očevu dobrotu i toplinu doma: dom daje život, dom održava život, dom daje kruha u izobilju. Ovo je evanđelje lijepo jer pokazuje, u prispodobi, da naš nebeski Otac kraljuje, kad je ljubazan; da naš Otac sudi opraštajući i da naš Otac poziva kući razdjeljujući svoje darove i postavljajući stol. Otac oprašta grešniku jer je ljubitelj života.

U drugom koraku, dragi slušatelji, pogledajmo ružnu, nepopularnu stranu parabole: To je priča o sinu koji je ostao kod kuće, kojeg često puta smatramo ispravnim! Sin koji je ostao kod kuće zapravo je ljubomoran sin. U ljubomori sina koji je ostao kod kuće razotkriva se osobina cijelog ljudskog roda: Božja milost izlivena na druge čini nas ljubomornima. Riječ je o duboko ukorijenjenom, gotovo iskonskom nasljedstvu čovječanstva, o kojem govori biblijska prapovijest. Dogodilo se da je Kajin prinio Jahvi plodove s polja za žrtvu. Abel je također donio od prvorođenca svoga stada i od njihova sala. I Jahve je blagonaklono gledao na Abela i njegovu žrtvu, ali nije gledao blagonaklono na Kajina i njegovu žrtvu. Tada se Kajin naljutio i znamo kako situacija završava. To je ona ružna, nepopularna strana prispodobe, koja se često zanemaruje i rado potiskuje: ljubomora na uspjeh drugoga. Drugi ima bolje radno mjesto, veću plaću, skuplji auto, bolju ideju, uspješniju djecu, sretniji brak. Stariji sin je bio u polju. I kad se približio kući, začuo je pjesmu i ples. Tada se on razljuti i ne htjede ući, pa reče ocu: “‘Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim.” Sve ima svoje dvije strane. Ni milost Božja ne dolazi tek tako bez problema na svijet. Izaziva ljubomoru. Milost Božja provocira jer se daje onima za koje mi smatramo da nisu zaslužili, jer se ekonomski ne isplati, jer ne stoji ni u jednoj bilanci. Božja milost ruši uobičajene standard. Za neke je drskost kada danas na crkvena vrata pokucaju ljudi koji su nekada bili, recimo, među prezirateljima i tlačiteljima Crkve. No, Božja milost takvima, širom otvara vrata milosrđa.

Treći korak. Cilj prispodobe, dragi slušatelju, nije suprotstaviti gubitnike protiv pobjednika, ili prve i posljednje, ili izgubiti i ostati kod kuće. Božja je milost ravnomjerno raspoređena tako da posljednji postaju prvi, a prvi posljednji (Mt 20,16). Ona dodjeljuje ono od čega svi žive. Izlijeva se bez uzimanja od drugih. Milost Božja nikome ništa ne oduzima, nego izgubljenima daje ono što oni kod kuće već imaju: Otac je rekao starijem sinu: Sine moj, ti si uvijek sa mnom i sve što je moje tvoje je. U prispodobi Isus govori o životu koji proizlazi iz Božje milosti. Nekada životni putovi idu različitim putovima: netko tek kad je u inozemstvu primijeti kakve je blagodati imao u svojoj domovini; a drugi opazi to odmah, bez potrebe da bi otišao. Na kraju prispodobe riječ je o slavljenju života – o životu koji se uvijek iznova hrani dobrotom i praštanjem. Bog je životoljubac koji plaća visoku cijenu da različitim putovima i u različito vrijeme dođemo na gozbu života. Na festivalu života izgubljeni se dočekuju i oni kod kuće shvaćaju što je već njihovo. Na kraju, ono što je važno nije otkriti sebe, nego otkriti Boga kao velikodušnog domaćina života. Amen.

Vlč. Josip Šimatović, upravitelj svetišta Crkve hrvatskih mučenika i župnik župa Sv. Nikole na Udbini i Sv. Jurja u Podlapači.