SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Luka Poljak: Duboka postojana vjera prava je borba

ČITANJA:

Jr 31,1-7;

Otpj. pj.: Jr 31,10-13;

Mt 15,21-28

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

Riječ Božju tumači vlč. Luka Poljak:

„Isuse volim te, više od sveg drugog volim te.“ Većina nas dobro poznaje tu pjesmu. Za mnoge od nas opisuje Isusa našeg djetinjstva, Isusa našeg odrastanja. Jednostavno je. To je lako. Dočarava slike sentimentalne vjere i slatkog, umiljatog Isusa. To su slike kojih se mnogi još uvijek drže. Takav želimo da svijet bude, kakav želimo živjeti i kakav želimo da Isus bude. Problem je što takva vjera potiče naivnost prema Bogu, životu i svijetu.

Prečesto sentimentalna vjera postaje cinizam, tjera nas da se okrenemo od svojih poteškoća ili ostavlja osjećaj da smo paralizirani. Život nije ni jednostavan ni lak. Pa zašto bismo se zadovoljili takvom vjerom?

Svi smo odrasli od dana pjevanja “Isuse volim te”, ali je li naša vjera odrasla? Da, Isus nas voli, ali vjera nije sentimentalnost i Isus nije uvijek mekan i mazan. Pitajte samo kanaansku ženu u današnjem evanđelju. Ona će vam sve ispričati. Ona nije jedna od odabranih osoba. Ona je autsajder s kojim insajderi ne žele biti u blizini. Povrh toga, ona je žena u društvu u kojem žene nemaju stvarnu vrijednost ili položaj. Da stvar bude gora, ona je vrištalica s nemirnim djetetom.

Život za nju nije ni jednostavan ni lak. Treba joj pomoć pa dolazi Isusu. Da, Isus je voli, ali je ignorira i onda je još k tomu naziva psom. Pa što da radimo s tim? Mnogi su to pokušali objasniti. Oni nude isprike pokušavajući opravdati Isusovo ponašanje. Nijedan nije stvarno uvjerljiv. Možda je Isus samo bio umoran i imao je loš dan. Ili je nečemu poučavao svoje učenike. Stvarno? Na račun ove žene i njezine kćeri? Drugi kažu da je Isus iskušavao njezinu vjeru; kao da joj život nije dovoljan test. Možda Isus nije razumio puni opseg svoje misije i službe. Pretpostavljam da sve te brojne isprike samo naglašavaju koliko nam je neugodno zbog ovog teksta. Bez obzira na to zašto je Isus učinio to što je učinio nama se to ne sviđa. Neugodno nam je. To nije Isus kojeg želimo, ali to je Isus kojeg dobivamo u današnjem evanđelju. A ponekad je to Isus kojeg dobivamo u životu.

Ima dana kada se molimo i ne dobivamo odgovor. Dolazimo pred Boga i nudimo sve što jesmo i što imamo. Izgovaramo svoje riječi, izražavamo svoje osjećaje, obznanjujemo svoje potrebe i ništa se ne događa. Čekamo. Mi slušamo. Bog šuti. Kao da razgovaramo sa zidovima naše sobe. Ako ste se ikada tako osjećali, onda poznajete ovu Kanaanku. “Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov; kći mi je teško opsjednuta“. Ali on joj uopće nije odgovorio. Umjesto toga, govorio je o njoj učenicima. Čula je svaku riječ. “Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova”, kaže im Isus. Za nju, međutim, nema riječi, nema gesta, nema priznanja, nema objašnjenja. Baš ništa.

Što ćemo kada se to dogodi? Kamo idemo? Odustati? Naljutiti se? Napustiti crkvu? Ponekad će mi netko doći i pitati: “Zašto? Zašto Bog šuti? Zašto me ignorira?”. Nemam odgovor. Čak i da imam, sumnjam da bi to bilo zadovoljavajuće. Pa radim jedino što mogu. Šaljem ih natrag. “Idi moliti”, kažem. “Samo se pojavi. Bez obzira što Bog čini ili ne čini, ti se pojavljuješ. Čak i ako se čini da Bog ne čini.” To je ono što je žena Kanaanka učinila.

Isus je šutio. Mogla je otići kući, svađati se ili pitati: “Zašto?” Ali nije. Umjesto toga, prišla je bliže Isusu, pala pred njega i nastavila ga obožavati govoreći: “Gospodine, pomozi mi.” To nema smisla, ali to je ono što ona radi. Ova žena koju je Isus ignorirao i naizgled odbacio približava se još bliže, dublje ulazi u njegovu šutnju i moli kao pas. Ona se nastavlja pojavljivati ​​vjerujući da je nekako dovoljno samo biti tamo ispred njega. U nekom trenutku mora djelovati. Ona ne zna kada i što će učiniti. Ona samo zna da će biti tu kada on nešto učini.

Ovaj put on odgovara. “Nije pošteno uzeti dječju hranu i baciti je psima.” Isus imenuje stvarnost svijeta u kojem oboje žive. Realnost je takva da postoje djeca i postoje psi. Vidimo to svaki dan. Neki imaju puno dok mnogi nemaju ništa. Neki su unutra, a drugi vani. Za neke život cvjeta. Drugi se bore da prežive još jedan dan. Djeca i psi. Oni to nisu napravili takvim. Tako je bilo prije nego što se ijedno od njih dvoje rodilo. Tako je bilo prije njihovog susreta, a tako je i danas. To nije ispravno i trebali bismo učiniti sve što možemo da to promijenimo. Međutim, to je svijet u kojem se moramo moliti, svijet u kojem moramo živjeti svoju vjeru, svijet u kojem se moramo naučiti pojaviti. To je svijet u kojem se susreću Isus i kanaanska žena.

Žena to zna. Ona se čak slaže s Isusom. “Da, Gospodine, ali i psi jedu mrvice koje padaju sa stola njihovih gospodara.” Opet je pronašla način da se pojavi i bude prisutna čak i kada se čini da su svi i sve protiv nje. Ovaj put Isus govori i djeluje. “Velika je tvoja vjera”, kaže joj. Tog časa njezina je kći ozdravila.

Što da radimo s tim? Neki kažu da ga je konačno iscrpila i Isus je popustio kako bi je natjerao da šuti i ode. To više zvuči kao ono što mi radimo. Neki kažu da je nagrađena za svoju upornost. Možda, ali i ti i ja znamo za upornost koja nije nagrađena. Dakle, u čemu je razlika? Drugi sugeriraju da je Isus shvatio da je pogriješio i promijenio mišljenje. Možda.

Ne znam zašto je Isus tako postupio. Možda ne trebamo znati. Možda ova priča čak i nije o Isusu. Radi se o nama, našoj vjeri i našem svijetu. Život je težak. Duboka postojana vjera prava je borba. Svijet je slomljen i podijeljen na djecu i pse. U psećim danima života sve što možemo učiniti je nastaviti se pojavljivati ​​i to je dovoljno. Bog može, ali i ne mora učiniti ono što mi želimo. To zapravo nije važno. Ne pojaviti se znači samo produbiti podjele. Okrenuti se znači da nećemo biti tamo kada Bog djeluje. Nedostajat će nam. Propustit ćemo trenutak iscjeljenja, riječi oprosta, djela koja transformiraju. Nikada nećemo saznati da nas Isus stvarno voli.

Vlč. Luka Poljak, svećenik Subotičke biskupije, dušobrižnik HKM Pariz.