SVAKODNEVNO U 7:30 Don Marko Dokoza: Poniznost srca – ulaznica za uska vrata

ČITANJA:

Iz 66,18-21;

Ps 117,1-2;

Heb 12,5-7.11-13;

Lk 13,22-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’

Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«

Riječ Božju tumači don Marko Dokoza:

Treći put ovaj tjedan slušamo iz Isusovih usta poruku: „Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.“ Prva dva puta zapisao ju je evanđelist Matej, a danas smo je čuli iz pera evanđelista Luke. Razmatranja ovog tjedna započeli smo pogledom na bl. Djevicu Mariju na nebo uznesenu, a to je savršena slika spasenja o kojem govori Isusov sugovornik s početka današnjeg Evanđelja. Isus ne daje odgovor kakav bismo mi očekivali – ne daje upute u stilu brojnih suvremenih priručnika čiji nam autori obećavaju uspjeh u tri, pet ili deset koraka. On nas poziva na borbu, poziva nas da se trudimo uvijek iznova usmjeravati svoj pogled prema kraljevstvu nebeskom i ne dopušta nam da se utješimo nekom slatkom neistinom poput one da će sigurno svi u raj (kao što često čujemo na našim sprovodnim slavljima). Ne ostavlja nam prostora za hvalisanje vlastitim zaslugama i uspjesima jer nam je cilj svima isti – biti dionik milosnog života u Božjoj blizini.

Često se među nama čuje da su neki išli u crkvu, krštavali svoju djecu, vjenčavali se dok mnogi drugi to, iz straha ili uvjerenja, nisu činili. U tim riječima, kao i u brojnim drugim hvalisanjima vjernika, odjekuju riječi iz evanđeoskog ulomka „Pa mi smo s tobom jeli i pili, na našim si trgovima naučavao“. Gospodar bi im danas odgovorio: „Ne poznam vas; nikad u vašem srcu nije odjeknula moja riječ, nedostaje vam samokritičnosti, vaše sudjelovanje u liturgiji i životu Crkve bilo je poput sudjelovanja navijača na utakmici.“ Tako često zaboravljamo prvenstvo milosti Božje u našem životu – ako sam tu, ako sam imao milost da sam u teškim vremenima mogao biti aktivni dionik otajstva Crkve, u meni bi trebao prevladati osjećaj zahvalnosti prema Gospodinu nad osjećajem suda prema bližnjemu.

Zajednica Crkve izabrano je mjesto i najbolja škola za učenje ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjima: kroz poštivanje cjelovite božanske Objave, kroz samokritičnost i prihvaćanje samih sebe u svojim slabostima (jer to znači gledati sebe Božjim očima i ljubiti sebe božanskim srcem) i konačno kroz vježbanje u ljubavi prema bližnjemu unatoč njegovim nevjernostima. To je cjeloviti program borbe za ulazak kroz uska vrata. Bit će nam teško hoditi tim putem ako ne budemo imali pastire koji su iskustvom služenja prokušani. Zato molimo da riječ s početka današnjeg razmatranja, riječ koja je snažno odjekivala kroz ovaj tjedan, bude putokaz onima kojima je povjerena briga za duše – neka to budu pastiri kojima će naučene sheme biti samo potpora u razvrstavanju vlastitih i tuđih iskustava, a ne jedini odgovor na izazov Isusova nauka. Marija Majka Isusova i naša, koju ćemo sutra promatrati kao Kraljicu neba i zemlje, nek’ nam u toj potrebi bude zagovornicom.

Don Marko Dokoza, župnik Ugljana, Lukorana i Banja; kapelan PBU.